Božidarevićeva ulica u Gradu dom je mnogih priznatih Dubrovčana – skrivena nasuprot Pravoslavne crkve, danas je poprilično uža nego nekad – okupirala ju je ‘ponuda’. Ipak, na jednoj od adresa u ovoj ulici živi samozatajna i skromna 95-godišnja gospođa koja onako, na prvu, kaže kako nije baš od ‘reklamiranja’. Zajedničkim uvjeravanjem, uz pomoć profesora Joza Serdarevića, nekako smo je ‘otvorili’ i zapisali ovu neobičnu priču. Pozitivno neobičnu. Gospođa Dora Fiorenini već godinama, ni sama ne zna koliko točno, odvaja od sebe i šalje potrebitima. Paketi i paketi robe svaki tjedan putuju prema Vukovaru.
– Ako tko želi poslati, radi se o Caritasu Vukovarskog dekanata. U početku smo slali prema Kninu, međutim kako je jedna gospođa koja živi tu malo poviše odlučila također slati u Knin, mi smo se ‘prebacili’ na Vukovar – ističe. ‘Da se ne duplate? – pitamo. ‘Jes, jes…’
Humanitarni dvojac
A tko je to ‘mi’? Gospođa Dora je u pravom humanitarnom dvojcu, ona i profesor Jozo Serdarević, kojeg zaista ne treba puno predstavljati, imaju već uhodan sustav pomoći. Profesor skupi robu, ljudi mu donesu, onda on to odnese u gospođe Fiorenini, ona pregleda, opegla, okrpa, zamijeni pucu, što treba – i paketi idu u Vukovar.
– Da, ljudi daju meni, biće im je tako lakše – smije se profesor Serdarević – znate li da sam jednom išao sa saketom preko Ulice od Puča i trefio me pokojni Ivo Grbić, pa me pitao: ‘Jozo, to i ti skupljaš boce?’ (smijeh). Odnesem robu, pregleda se i prepravi. Manje prepravke učini gospođa Dora, veće šaljemo dole Teici, gospođa Ana učini čudo ako je roba oštećena – dodaje nam dalje. Kaže gospar Jozo da će nas ostaviti da popričamo, no prije toga, zajednička ‘fotka’.
Spremne pošiljke
– Šaljem svakog ponedjeljka, a trenutno ih je spakiranih devet – pokazuje nam gospođa Dora u hodniku spremne pošiljke. Još je gomila robe na kaučima, na krevetu…
– U ovih par godina, ni sam ne nam koliko, poslali smo ih preko petsto. Ma i više, sigurno. U početku smo slali čak i srijedom, a bilo bi paketa – gomila. Pošta prima samo do dvadeset kila, a mi bi ih pakirali da bi falilo tek deset deka u nekima. Sad kako sam starija, lakše mi je manje pakete. Kako je Jozo rekao, doli Teica Batinić pokrpa i sredi. Ne bih ni slala da je, znate, jako oštećeno – ističe gospođa Dora. Ona plati sve, i poštu, i popravke, a i nabavku pak-papira u kojeg se omotavaju paketi. Pa i konope, koji su stilizirani u križ na vrhu svakog paketića. Pita me može li samo uputiti Mlinaru zahvalu – svaki tjedan ostave joj dosta paketa od nabave. Naravno…
Iako humanitarci kao takvi nemaju potrebu isticati motive zbog čega odvajaju od sebe da bi dali drugima, pitamo ju ipak kako netko tko je ‘u pensiji’, ima tako jaku želju pomagati – i to svaki tjedan.
– To su ljudi koji su prošli strahote. I mojoj su pokojnoj kćeri spalili kuću u Župi dubrovačkoj. Znam kako je to – kratko odgovara dok probire robu.
– Znate, dobro proberemo. Ako je nešto iskidano, fali puca, fali šustina, ja to stavim. Pa i okrpim, nekad znam i patent promijeniti. Ostalo šaljemo na popravak – ističe. Kaže da bez pomoći sina, koji živi na Pelješcu, ne bi mogla davati koliko želi. On se, ističe nam, trudi da joj ništa ne fali, od novaca pa ‘do zelja’.
– Živim kao da mi je dvije godine, a maturirala sam 1945. – smije se. Ma čut ćemo mi i njenu ‘školsku priču’, ali neka nas još malo u sadašnjosti, kad je već toliko fascinantna. Imamo zamjerku, ali ne prema gospođi Dori! Dekanat joj nikad nije poslao zahvalu, zazvao je na telefon, ništa.
– Nema veze, meni je bitno da to dođe do ljudi – ističe. ne izlazi, kaže, preko vrata, jer teško hoda.
Najbolji zet na svijetu
– Uhitim se ovdje, ondje… Pa do banje. Ne nosim paket,e to sve učini Jozo, a ja financiram. Eh, koliko bih para imala na banci, no ništa ne žalim, jer osjećam za te ljude. Isto sam se osjećala kad su mi kćeri zapalili kuću, a u njoj i kompletan Joškov sjajan ciklus slika. Joško je – Škerlj, priznati dubrovački slikar i zet gospođe Dore. Imaju divan odnos, kaže. Svaki dan objeduju skupa, a često joj čini društvo jer s ovoliko godina, ističe, ne voli biti sama.
– Znači mi što mi moj Joško dođe. Ja skuham objed, popričamo, on uvečer čita ili radi nešto svoje… Doduše, ova ulica koja je nekad bila mirna danas je sma galama. Ne može se ostati, pogotovo ljeti. Netko može sve, netk ništa – dodaje i malo ljuto. Navikla je gospođa Dora na miran život. Čuli smo već da je ’45. maturirala kao učiteljica razredne nastave.
Kad je stigao brzojav…
– Kad smo maturirali i kad je došao Tito, s njime je došao i brzojav – cijeli razred ‘razlaz’. Bukovica, Ravni Kotari… Znate, imala sam čak šest razreda, najprvo Kupa na izvoru Zrmanje, odakle smo otišli jer je bilo nemoguće živjeti u takvim, nikakvim uvjetima. Sve je bilo spaljeno! Stigla sam u Obrovac i dobila sam Kruševo, sedam kilometara od Obrovca prema Zadru. Ma i to je bilo srušeno, tu su bili Hrvati… Uvečer bi dolazili u selo, žene su im donosile hranu, ali bilo je špijuna… Jadni ti ljudi – vratila se mislima u prošlost gospođa Dora, koja je bila tek dijete, dodaje. A učiteljica! Pamti sve svoje đake i taj težak život…
Mislim da sam oduvijek bila takva
– Pitali ste me zašto pomažem. Mislim da sam oduvijek bila takva. Mama bi mi poslala paket pod Velebit, bili smo gladni, nismo imali ničega. Kamioni bi svako jutro išli iz sela i vraćali se uvečer, molila bih da me prime, pošla bih u Zadar, uzmi paket, vrati se… Otvorim ga pred djecom, za pet minuta nema ničega. Onda mama piše: ‘Sigurno ti je ostalo od paketa!’, a ja gladna, mislim se: ‘Moja mama, da ti znaš da sam podijelila s djecom i da sama nemam više ništa!’. Eto, to j tako – dodaje kroz osmijeh. ma ni onda učitelj nije bio ‘bogznašto’ plaćen, kaže nam.
Učitelja su hranili seljaci
– Učitelj ne bi imao nego 700 dinara, seljaci su ga hranili. Moj pape je mislio da ću kad završim za učiteljicu poći na Mljet kao što je i dundo, ma a-ha… Inače, nisam htjela ni biti učiteljica, nego činovnica, evo baš ovdje u blizini bila je ekonomska škola – napominje. Iako živi korak do Straduna, taj isti Stradun nekad je za nju bio daleki svijet.
– Rodila sam se na Konalu, u svojoj kući, 26. ožujka 1927. godine. Na trećem Konalu imali smo veliku kuću i đardin. Mi vam s Konala nismo nigdje išli, Kono je bio ko selo – praci, kokoši… A pape je bio prestrog, ajme što je bio strog. Ma kakav Stradun, Stradun je bio svetinja. Bio je i profesur koji bi dežurao. Iza osam ura na stradunu, sutra neopravdano! Inače, obavezno bi mi svi đaci ujutro u Male braće smolit Boga da ne bismo dobili jedinice. Takav je bio običaj – smije se.
Ima posla, mora srediti sve pakete prije nego otputuju za Vukovar. Mi ju ostavljamo, televiziju je upalila jer čeka seriju, međutim na programu je sjećanje na Vukovar…
– Kad vidim ljude s najlon saketima, nešto se stisne. Kako onda ne pomagat – zaključuje naša draga sugovornica, gospođa Dora Fiorenini. Želimo više ljudi poput nje, a njoj želimo da joj za ovaj Božić stigne zahvala, ili makar ‘dopisnica’ iz drugog kraja Hrvatske, za sve što čini.