Već dugo vremena najaktualnija bioetičko-pravna pitanja u Europi i svijetu uopće su eutanazija (po grčkom izvoru riječi „dobra smrt“) i potpomognuto samoubojstvo. Iako se na prvu čine gotovo pa ista stvar, pravno ipak nisu! Naime, eutanazira druga osoba, a potpomognuto samoubojstvo podrazumijeva pomoć, na razne načine, osobi koja u konačnici sama sebi oduzima život. Potonje, dakle potpomognuto samoubojstvo, Slovenija je nedavno legalizirala, dok je eutanazija i dalje u susjednoj nam zemlji zabranjena. A potpomognuto samoubojstvo je legalizirano zahvaljujući izjašnjavanju građana na prošle godine održanom referendumu. Novi slovenski zakon tako dozvoljava lucidnim pacijentima koji boluju od neizlječivih bolesti i čija su patnja ili zdravstveno stanje neizdrživi da si okončaju život. I pri tom im neka osoba može pomoći. Izuzetak su slučajevi mentalnih bolesti kada potpomognuto ubojstvo i dalje ostaje zabranjeno. Potpomognuto je ubojstvo sada u Sloveniji dopušteno i u slučajevima kada se od liječenja ne očekuje oporavak ili poboljšanje zdravstvenog stanja pacijenta. Preduvjet je da se prethodno iscrpe sve mogućnosti liječenja.
U Hrvatskoj, za sad, kazneno djelo
Trend u modernim europskim zemljama, pa i svjetskim, je legalizacija potpomognutog samoubojstva, čak i eutanazije. U Hrvatskoj je sudjelovanje u samoubojstvu kazneno djelo za koje je predviđena kazna do tri godine zatvora. Kazna je još veća, od jedne do osam godina zatvora, ako se ovo kazneno djelo počini u odnosu na dijete koje je navršilo četrnaest godina ili osobu čija je sposobnost shvaćanja svog postupanja bitno smanjena.
O eutanaziji – ni spomena!
Naše kazneno zakonodavstvo eutanaziju ne spominje. Međutim pasivna eutanazija je prisutna u praksi i nema uopće sudskih postupaka koji se vode zbog nje. Bitno je razlučiti aktivnu od pasivne eutanazije. Naime, aktivna eutanazija uključuje uporabu smrtonosnih tvari ili sile za okončanje života. Pasivna eutanazija, pak, uključuje izostanak liječenja potrebnog za održavanje života. Dakle aktivna eutanazija u Hrvatskoj se podvodi pod kazneno djelo ubojstvo i nesumnjivo je zabranjena i kažnjiva. Međutim, kada pacijent izrazi želju primjerice da ne želi kemoterapiju ili operaciju, njegova se želja uvažava. Ili primjerice želi da ga se skine s aparata koji služe za održavanje na životu. Problem hrvatskog zakonodavstva je nesumnjivo potpuno ignoriranje regulacije eutanazije, pa dosta toga ostaje nejasno, što nikako nije dobro. Mi inače imamo sklonost bioetička pitanja „gurati pod tepih“. Primjer je pobačaj o kojem sam već pisala. Odavno je Ustavni sud naložio da se donese novi zakon o prekidu trudnoće, jer je još uvijek na snazi onaj iz bivše države. Međutim naš se zakonodavac na odluku Ustavnog suda godinama jednostavno oglušuje.
Bez obzira koji stav imali o ovim pitanjima, činjenica je da je, s pravne strane gledanja, jedino potpomognuto samoubojstvo adekvatno pravno regulirano. Zabranjeno je, kazneno je djelo i sankcije su jasne. Eutanazija bi svakako trebala biti pravno regulirana, a nije! Pa se, kao što sam već napisala, aktivna podvodi pod ubojstvo, a pasivna jednostavno provodi i tolerira. Nesumnjivo bi trebalo zakonski riješiti pitanje eutanazije. A za pobačaj, kao što sam već istaknula, donijeti novi zakon.