Čudni neki dani oko nas, jedan dan kiša, drugi dan sunce. A tek dani u kojima se izmjeni i sunce i kiša! Prognozu, posebno nekih na TV, bolje i ne pratit. Svaki put pogriješe. A kako će i pogodit, kad smo im na karti vremenske prognoze nekako redovno iza guzice.
Pa ne vide ni oni, a ni mi, kakvo nas vrijeme sutra čeka. Starija čeljad, koja bi znala u đir do Porporele, te s pogledom na pučinu najavit nam redovno i točno kakvo nas vrijeme čeka i koji će vjetar iz kojeg pravca zapuhati, ovih ludih dana kažu kako više ni oni, a ni vrijeme nije kao nekad. Pa ni ovo malo zadnjih ribara iz Grada, nema ih ni koliko prsta jedne ruke, kad krenu iz Porta bacit ili izvuć’ mrežu, nemaju pojma što ih čeka na moru.
Gužva u Portu
A kad se vrate s mora i sa mrežama u Porat, eto ti atrakcije u ove dane kad nema ni kučka ni mačka u Gradu. Skupi se oko njih svih onih desetak šetača iz đira po Peskariji. Baš tako je bilo neki dan, na Mali muo privezao svoju barku bivši Knez, a znani nam ribar Čejo, pa vadi ulov iz mreže. Lijep sunčan dan. Sat, dva između stare i nove kiše, uprav’ za ugodan đir preko Peskarije do Porporele. Za uhvatit to malo sunca. I sve se okupilo oko Čeja, svih desetak šetača, a i po koja mačka. Tu je i bivši Knez Mark Englez, pa sadašnji vladajući Knez Jozo Mafijozo, pa Muha, pa Peca, pa… Svi se znaju, sve domaća čeljad, turista nam još nema, a ni gužve, pa među njima neki gust od odmora pred nove ljetne gužve. Gledaju, čekaju koju će ribu izvući iz mreže, pa pogađanje, pa nagađanje, pa…, nešto se odmah i kupi, onako svježe, iz mreže. Još živo. Za doma u ove dane Korizme i odricanja. A Čejo sretan. Uhvatio malo sunca između dvije kiše za ulov, a i dugovi se pomalo smanjuju nakon ljetovanja na Tajlandu. S druge strane, privezan na Mali muo brod Carine. Vesela družina, policajci i carinici. U điru, kažu, pa malo i u Porat svratili. I oni za malo sunca uhitit. Među njima i dva znana i velika imena klapske pjesme, Miho Bulić iz „Maestrala“ i Nikša Stahor iz „Ragusavecchia“. Isto kad ih je vidio, Knez Jozo Mafijozo malo se uznemirio. I pita naokolo: Što je ovo? Jel’ ovo neko nešto šverco? I tako “nervozan“ priđe brodu Carine tražeći odgovor, al’ dočeka ga pjesma i osmijeh, te ga i strah za svoj puk i Republiku mu Porporelu prođe. Eto, tako je bilo ugodno i veselo na Peskariji neko jutro na hvatanju malo sunca prije kiše, koja je pala za uru, dvije. Naravno, mimo prognoze.
Druga ulica lijevo
Sunce ovih dana u Kovačku rijetko svrati. Tek oko podne. Kao i u sve ulice na Prijekom i po Prijekom. Istina, rascvjetalo je cvijeće, živnuli tamošnji prelijepi balkoni, a i tiramoli s lincunima i robom koja se suši između dvije kiše. Prijeko je zapravo najljepše gledat sa Svete Marije. Od tamo se vidi od kraja do kraja. S raznolikim krovovima koji su kao neki raznobojni tapit prekrili taj dio Grada. Nezaboravna slika koja je, kažu starija čeljad, bila i puno ljepša kad su sve te kupe na krovovima bile raznih boja, a ne kao sad, sve iste, jedne boje. U Prijeko se može ući sa Straduna kroz jednu od četrnaest točno poredanih ulica. Može se i odozgo, s Buže, ili kroz Bužu pa kroz jednu od tih ulica, kao malim rijekama, dolje do Straduna, gdje se u điru, kao u nekom moru sve spajaju. Do Kovačke se s Buže ide na lijevo, donji dio Pelina, prema crkvici Sv. Jakova Pipuna. „Druga ulica lijevo, onda ravno, zatim dalje, dalje…“ kako zapisa veliki pjesnik Danijel Dragojević. Pa dalje, dolje, niz skaline. U Kovačku. A tu, gore, na početku „odozgo“ ove ulice, između nje i Zlatarske, pomalo su skrivena jedna davno zatvorena vrata. Nekad, davno, jedini izlaz iz Grada na sjevernu stranu. Mala, kao u nekom strahu učinjena. Odavno već kamenom zatvorena. Teško ih je i pronaći nakon svih ovih stoljeća. Pa se nije ljutit što malo tko za njih i zna.
Zaboravljena mala vrata
Vrata Svetog Jakova bila su na mjestu istoimene polukružne tvrđave, kule u blizini današnjeg ulaza u Grad sa sjevera, znane nam Buže, današnjih vrata – ulaza, probijene 1908. godine. Zaključkom Vijeća umoljenih od 18. travnja 1380. godine dozvoljava se „nadstojnicima“, danas bi rekli „izvođačima“ općinskih radova da otvore mala vrata kroz kulu Sv. Jakova, naprave vratnice i uzmu vratara. Kroz predziđe kule i kroz ta vrata moglo se izaći iz Grada preko tadašnjeg malog drvenog mosta. Ta vrata postojala su i 1447. kada je naređen popravak predziđa prema kulama Drezvenik i Sv. Katarini, kao i manjih vrata kojima se izlazilo iz te kule prema sjeveru. Padom Carigrada i strahom od daljnje najezde Osmanlija započinju veliki radovi oko pojačavanja gradskih utvrda, te se ova mala vrata pored kule Sv. Jakova više ne spominju u zapisima. Strah od osvajača zauvijek ih je zatvorio. Dugo, sve do 1908. sa sjeverne strane u Grad se više nije moglo. Ostaci tih malih vrata, dakle tada davno jedinom izlaza iz zidina sa sjeverne strane, vidljivi su još tek s unutrašnje strane kule Sv. Jakova i na njenu predziđu. Iako naknadno zazidan, još uvijek postoji vidljiv otvor s gotičkim lukom. Kula Sv. Jakova prva je sa istočne strane u nizu utvrda u sklopu zidina okrenutih prema sjeveru, zapravo Srđu. Nazvana je po obližnjoj istoimenoj crkvici kojoj je čeljad Grada dodala i nadimak – Svetog Jakova Pipuna! Gradnja ove kule i crkvice vjerojatno je započela u godinama nastanka novog urbanog dijela Grada, Prijekog, dakle negdje krajem 13. stoljeća. Kroz stoljeća je dograđivana i popravljana, zapravo usavršavana za obranu. Zanimljivo je kako je i na ovoj kuli Austrijska vlast ostavila svoj trag devastacije Dubrovnika. Naime, zbog gradnje puškarnica na kruništu kule ugrađene su nadgrobne ploče sa tadašnjeg obližnjeg židovskog groblja, smještenog preko puta Minčete, te su još vidljivi natpisi s njih, imena i godine iz 16. i 17. stoljeća.