Prošli tjedan, vezano uz manifestaciju ‘Noć knjige’ koja ima za cilj promociju čitanja, izašli su rezultati GfK-ovog godišnjeg ispitivanja o tendencijama čitanja i kupovanja knjige. Trend ne postoji u podacima o čitalačkim navikama od 2011. godine naovamo, od kada se ispitivanje radi, jer brojke nemaju nikakvu linearnost u tom razdoblju (skaču i padaju između 47 i 56 posto). Aktualno vrijedi da je 56 posto građana pročitalo jednu knjigu u posljednjih godinu dana. Sama brojka ponovno ništa puno ne znači, no ako uzmemo u obzir da je ona prošle godine za Rusiju ili Italiju iznosila 75 posto, razlika je više nego očita. S druge strane Nizozemska, koju zamišljamo (barem ja) kao meku napredne misli, ima taj postotak isti kao Hrvatska. Dakle, ništa pametnog za zaključiti o vezi duhovne klime i čitanju knjiga. Interesantniji je podatak koliko ljudi kupuje knjigu u Hrvata, i ispada da je svega njih 1/4 kupilo knjigu (prosječno dvije) posljednjih 3 mjeseca. Fascinantno je da na Islandu, gdje materinjim jezikom govori 380 tisuća ljudi, svaki građanin kupi prosječno osam knjiga godišnje. Za Hrvatsku bi taj prosjek značio da se prodalo nešto više od 33 milijuna knjiga godišnje, a ovako ta brojka iznosi, ako interpoliramo podatke GfK-a, nešto preko 8 milijuna. Da ne kupuju knjige, opravdavaju se Hrvati time što ih iste ‘ne zanimaju!’ (61 posto njih, a daleko ispod, 19 posto njih su oni koji ih ne kupuju iz financijskih razloga).
Ovdje dolazimo do vrhunca bljutavosti (osjećam kamen u želucu kad kopiram citat) izrečenog od strane ‘političara’: ‘Ne izlazimo, nismo tri godine bili u kinu ili kazalištu!… mene je sram ići nekamo kad ljudi nemaju ni za osnovno, a kamoli izlaske.’ (Večernji list, Razgovor s bračnim parom Sinčić, 22. 4. 2018./ opaska, dan prije izvješća GfK za knjigu). Ovo nije miješanje jabuka i šljiva u miješanu marmeladu ‘Podravka’, već legitimna interpretacija da ljudi koji imaju takav, ‘Bože me sačuvaj’ stav prema kulturi, spadaju u one koje kultura ne zanima (61 posto njih, a nikako ne u onih 19 posto koji to rade zbog neimaštine). Ili spadaju u N posto političara koji koriste tako patetične, populističke i prije svega lažne izjave u predizborne svrhe. Uopće mi nije cilj hvaliti se da puno čitam (jer sve knjige koje imam već sad jako teško da ću uspjeti pročitati) i puno ih kupujem, ali moju kupovinu knjiga počela je limitirati nosivost greda u kući kojoj živim, da se kojim slučajem biblioteka ne strovali u etažu ispod i netko ne pogine (doslovno) zbog knjige (što je vjerojatno strah prosječnog Hrvata). Vodi me misao: ‘Ako ja koji volim knjige i mogu si ih priuštiti neću ih kupovati, kako će opstati izdavačka djelatnost?’. Islanđani su izišli iz krize 2008. godine na principima ‘ekonomskog socijalizma’, koncept koji su vjerojatno mogli prihvatiti samo zahvaljujući stupnju razvoja kojem je pogodovao između ostalog i broj pročitanih knjiga.
Ne moramo ići na Island po pozitivna iskustva, dosta je odvesti se preko granice do Čapljine. Uhvatio me je tamo gospodin Stjepan Šutalo, ravnatelj Založbe Kralja Tomislava. Odveo me je da pogledam, u prostoru kojem je na čelu, gostujuću izložbu Moderne galerije iz Zagreba. Nije baš uobičajeno da razgledavate 48 eksponata velikana hrvatske moderne u lijepoj galeriji smještenoj u gradu u kojem živi oko 26 tisuća duša. Katalog izložbe koji su sami izdali (39. po redu) ne bi odbila niti jedna galerija koja drži do sebe. Prostor Založbe udomljuje i Gradsku knjižnicu, koja ne plaća najam već samo režijske troškove. Imao sam čast razgledati i prostor ‘buduće’ multifunkcionalne dvorane (kino, kazalište, koncerti), ambiciozne, da ne kažem megalomanske veličine, pozornice veće nego HnK u Varaždinu, koja čeka bolja vremena da bude dovršena. Sve što se tamo radi, i organizira, besplatno je za posjetitelje, a svi djelatnici (i sam ravnatelj) koji su u organizaciji događanja rade to isključivo zbog ljubavi prema zajedničkom projektu, bez naknade. Založba je nastala kao ideja udruge građana, vjerojatno prepoznavši u jednom trenutku neprocjenjivu važnost kulture u očuvanju identiteta i ekonomskog prosperiteta regije, a direktno je povezana (izvorima financiranja izgradnje, održavanja prostora i financiranja događaja) doprinosima kulturnih entuzijasta i privrednika koji su vezani uz poljoprivrednu Veletržnicu u Čapljini.
Sjajnu je usporedbu učinio novinar Republike (Slavko Harni/29. 4. 2014.) o vezi ‘poljoprivredne kulture’ i ‘duhovne kulture’ na primjeru Zaklade. Privrednici iz Veletržnice svoj višak vrijednosti ulažu u život i rast tog kulturnog tijela i zaista u tome dobro uspijevaju. Barem koliko ja to mogu procijeniti sa strane. Ti ljudi, bivši i sadašnji političari, razumiju prioritete i usku povezanost kulture i ekonomskog napretka. Bez obzira na ignoriranje države, a na zadovoljstvo korisnika i njihovo vlastito, uspijevaju u naumu očuvanja kulture jednog naroda. Hrvatski političari, kojima nažalost popularnost raste i koji predstavljaju (barem u dijelu pučanstva) izlaz iz mraka u kojem smo se našli, izgovaraju rečenice poput gore navedene. Što možete optimističnog očekivati od njegovog glasačkog tijela? Da ne bi bilo zabune, niti jedna politička opcija kod nas nikada, osim deklarativno, nije dala pišljiva boba za doprinos kulturi u svim svojim izvedenicama i pojavnostima. Ako je učiti po hercegovačkom modelu, stvari moramo po svemu sudeći uzeti u svoje ruke. Za početak kupiti knjigu koju možda nikad nećemo niti otvoriti.