Na samom početku moram uputiti jednu potpuno nekomercijalnu zahvalu Zračnoj luci koja je odlukom o građevinskim radovima primorala British Airways da pomakne moj planirani let i prebaci me u London dan ranije, točno na slavljenički koncert Pixiesa i tridesetu obljetnicu njihovog prvog albuma’Surfer Rosa’, jednog od najutjecajnijih indie alt-rock albuma iz zlatnog doba popularne glazbe.
Pixies su bili i neizostavni dio dubrovačkih slušaonica. Njihov shizofreni stil izmjenjivanja akustičnih melodično-pjevnih dionica sa žestokim gitarskim rifovima praćenim pankerskim krikovima podjednako su privlačili i metalce i pankere i šminkere, a i prokrčili put za prihvaćanje kasnije grunge kulture s početka devedesetih.
Uostalom, i sam Cobain je priznao da je ‘Smells Like Teen Spirit’ započeo kao ideja za hit pop pjesmu a završio kao pristojna kopija Pixiesa. Na uporno Cobainovo inzistiranje, Nirvanin posljednji album ‘In Utero’ producirao je Steve Albini, producent ‘Surfer Rose’.
Trideset godina nakon što sam upoznao Pixies kao jedan od najboljih bandova na svijetu, uživo su mi dokazali da nisam pogriješio.
London je krajem listopada i početkom studenog ugostio Pixiese za seriju od pet rasprodanih koncerata u kultnoj koncertnoj dvorani Roundhouse. Nastup je osmišljen kao proslava njihovog prvog nosača zvuka, EP-a ‘Come On Pilgrim’ izdanog 1987., te već navedenog debitantskog LP-a ‘Surfer Rosa’, i apsolutno je ispunio sva očekivanja. Dvorana u koju više nije mogla stati niti iglica, na čemu bi organizatorima pozavidjeli i najiskusniji japanski gurači u podzemnu željeznicu, od prve gitarske note na ‘Caribou’ pa do zadnjeg udarca činele na ‘Brick is Red’ unisono je pratila svaki stih Black Francisa i Paz Lechantin. Pa čak i one na španjolskom.
Bilo je predivno u publici vidjeti, osim predominantne prosijede i naborane ekipe originalnih fanova, i solidan broj predstavnika mlađe generacije kojima je u glazbi ipak kvalitetan sadržaj važniji od šarene ambalaže
Uostalom, ‘Hermanita ven conmigo’ i ‘Estaba pensando sobreviviendo con mi sister en New Jersey’ bila su prva dva izraza na španjolskom jeziku koje sam naučio (a i više-manje posljednja). Uz mali intermezzo između dva albuma popunjen pjesmama sa njihovog najnovijeg albuma ‘Head Carrier’, i bisa posvećenog njihovom drugom albumu ‘Doolittle’ s pjesmama ‘Gouge Away’, ‘Wave of Mutilation’ i ‘Here Comes Your Man’, publika je nakon puna dva sata svirke nevoljko napustila dvoranu potpuno oznojena i promukla, očarana gitarskom virtuoznošću Joey Santiaga i eteričnom lakoćom udaranja Davida Loveringa, preciznim žongliranjem akustične i električne gitare Black Francisa, dok se Paz Lechantin pokazala i dokazala kao dostojnom zamjenom za originalnu basisticu Kim Deal.
Bilo je predivno u publici vidjeti, osim predominantne prosijede i naborane ekipe originalnih fanova, i solidan broj predstavnika mlađe generacije kojima je u glazbi ipak kvalitetan sadržaj važniji od šarene ambalaže. London i Europa su uvijek i bili najplodnije tlo za ovaj kvartet iz Bostona. Američka publika nikad nije pokazivala afinitet za njihovu glazbu, a istina je i da Pixiesi nikad nisu niti trudili prodati se za mainstream. Uz skoro potpunu averziju za video-spotovima namijenjenim za MTV rotaciju, uglavnom su snimali ekscentrične uratke kao ‘Here Comes Your Man’ i ‘Velouria’ koje je televizija odbijala prikazivati.
Iako mi se iz osobne perspektive činilo da su Pixies jedan od najpopularnijih bandova na svijetu, činjenica je da su na svom domaćem teritoriju bili relativno nepoznati i često uspoređivani sa još jednim kultnim bandom – Velvet Underground: ‘Nisu prodali puno albuma, ali svi koji su kupili album su osnovali svoj band’. Čak i njihov najveći iskorak u ‘mainstream’ –’Where is My Mind’ na soundtracku filma ‘Fight Club’ punih 11 godina nakon ‘Surfer Rose’ – morao je pričekati da taj film postane kultni hit nakon njegovog potpunog debakla u kinima.
Trideset godina nakon što sam upoznao Pixies kao jedan od najboljih bandova na svijetu, uživo su mi dokazali da nisam pogriješio.