Osnovna škola Đurđevac prva je u Hrvatskoj koja će od nove školske godine u potpunosti zabraniti ne samo korištenje, već i nošenje mobitela u školu. Objašnjenje nadležnih počiva u činjenicama kojih smo svi svjesni; sve je više djece ovisno o mobitelima, izložena su bez kontrole neprimjerenim sadržajima, a i nerijetko se snimaju i javno objavljuju krajnje neprikladne sadržaje koji uključuju i virtualno zlostavljanje koje potpada pod teži oblik tzv. „Bullynga“. Općepoznatog naziva „Cyberbullying“.
Ova je inicijativa pokrenuta od strane nastavnika, ravnatelj ove slavonske škole je svesrdno podržao, a do listopada, kada bi mjera trebala zaživjeti, detaljno se planiraju razraditi mjere vezane uz zabranu, naročito sankcije za prekršitelje. Pravilo će se, navodno, odnositi i na učitelje, mada logično njima neće biti zabranjeno nositi mobitele u školu, već ih jednostavno ne koristiti za vrijeme nastave. Ali je li logično zabraniti ih djeci, osim za vrijeme nastave? Zanimala su nas mišljenja dubrovačkih profesora, ali i mama.
Marina Marega Selecki: „Ne podržavam, ima primjerenijih modela!“
-Nisam pobornik potpune zabrane nošenja i korištenja mobitela u školi, već smatram da je važnije djecu učiti svrsishodnom korištenju tehnologije i poštivanju pravila. Primjereniji model bio bi uvođenje pravila isključivanja mobilnih uređaja prilikom ulaska u školu ili školsko dvorište, uz jasno dogovorene posljedice kršenja tog pravila s kojima treba upoznati i učenike i roditelje. Tehnologija može biti vrlo korisna u nastavi gotovo svih predmeta pod uvjetom da se koristi na pravilan način i u optimalnoj količini. O tome se učitelji i nastavnici u Hrvatskoj već godinama educiraju. Zato smatram da bi korisnije bilo educirati roditelje o štetnosti i posljedicama prekomjerne uporabe mobitela kod djece, te ih upoznati s načinima ograničavanja korištenja putem aplikacija koje mogu instalirati na svoje i djetetove uređaje. Ne smijemo zaboraviti da djeca u školi provode tek 5 do 6 sati dnevno, dok ostatak vremena provode u obitelji, zbog čega je ključno osnažiti roditelje kako bi se lakše nosili s izazovima suvremenog roditeljstva. Upravo zato smatram da bi bilo korisnije provoditi edukativne programe za roditelje u školama, dok se s učenicima takvi sadržaji već obrađuju u sklopu sata razrednika u svim razredima osnovne škole – rekla nam je profesorica u župskoj osnovnoj školi Marina Marega Selecki. Njezin kolega pak ne dijeli njeno mišljenje. Štoviše svesrdno podržava ovu odluku đurđevačke osnovne škole.
Ivica Hajdić: „Hrabra i hvalevrijedna odluka!”
-Svakako hrabra i hvalevrijedna odluka škole ako zaista u potpunosti dosljedno budu provodili predviđenu mjeru, ali koja bi naravno trebala izuzimati rijetke eventualne pojedince koji zbog zdravstvenih problema trebaju imati mobitel kraj sebe, na primjer dijabetičari i slično. Da se mene pita, dozvolio bih da djeca mogu imati jedino i isključivo tzv. pametne satove ako roditelji žele, preko kojih je moguće jedino zvati i poslati poruku, da se mogu javiti roditeljima, ali koji nemaju nikakvih digitalnih dodataka, jer svrha bi trebali biti eventualni pozivi mami, tati, baki, treneru, a ne korištenje TikTok-a, Snapchata ili slično, čak i za vrijeme odmora koji bi trebao biti vrijeme za igru. Ima još pojedinačnih sličnih hvalevrijednih inicijativa nekih škola, ali konačno rješenje ove priče oko škole i mobitela, i konkretna jasna i glasna poruka treba doći izravno od resornog ministra i Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, koja bi se odnosila na sve osnovne škole, jer srednje škole su specifične i iziskuju drugačiji pristup ovom problemu. E sad zamislite da svi hrvatski mediji prenesu da se od početka školske godine ova mjera uvodi u sve škole kao obaveza, da dođe odluka na sve škole, da se u školu mogu nositi samo i isključivo satovi za pozive i poruke, da se ministar obrati u udarnom terminu Dnevnika,da se strogo zabranjuje uporaba i nošenje mobitela u školu za osnovnoškolce, i da odluka stupa na snagu od prvog dana školske godine uz predstavljene ozbiljne sankcije za pojedince ako se ne provodi mjera. Siguran sam da bi benefite od ovakvih mjera imali prije svega učenici, svo nastavno osoblje, ali i roditelji. Imam osjećaj da smo se počeli skrivati iza želja učenika, roditelja, nečeg nametnutog, da smo zaboravili odgojno-obrazovnu svrhu društva da zaštitimo učenike od njih samih i od globalnih anomalija. Čini mi se kao da se bojimo javno reći ono što nije dobro, prokazati ono što je štetno, kao da nam je autoritativnost postala nepoželjna, nego radije biramo liniju manjeg otpora koja nas vodi prema permisivnom odgoju koji nam kaže da se ne treba previše truditi, jer će se „to nešto“ svakako dogoditi. Bez jasno postavljenih zabrana i granica, izgubit ćemo temeljnu odgojno-obrazovnu funkciju škole. Mnoge puno razvijenije države su shvatile iz raznih znanstvenih istraživanja koliko negativnosti nosi epidemija mobitela u školi, i ekranizacija društva općenito, gdje su djeca sve manje koncentrirana, odsutna, gdje im je pažnja skraćena, gdje mobitel uvelike remeti cijeli nastavni proces. Još cijeli niz činjenica koje govore u prilog tome da ih makar za vrijeme nastavnog procesa zaštitimo od digitalnog života koji je apsolutno zavladao životima naše djece i razara ih u svakom pogledu. Neki ljudi kažu da od zabrana nema ništa, da su one kontraefektivne. Ma ljudi moji, ako u školu možemo zabraniti neprimjerenu odjeću, unošenje bilo kakvih opasnih predmeta i naprava primjerice, zbog čega ne bi mogli zabraniti nešto što apsolutno nije potrebno za vrijeme nastavnog procesa?! Pitanje zabrane je pitanje vremena, a posljedice će biti katastrofalne i razarajuće za društvo, obitelj i pojedinca, kada konačno shvatimo koliko štete našoj djeci rade mobiteli. Sačuvajmo ih makar u školi! Tih par sati, neka djeca budu ono što trebaju biti. Zaigrana, nasmijana koja ne bulje zombirano u ekran. Toliko smo im dužni. Naša je obaveza da ih štitimo – obrazložio nam je svoja razmišljanja profesor Hajdić. Na tragu njegovih promišljanja je i srednjoškolska profesorica Nikica Anić, koja se zalaže za ograničenja.
Nikica Anić: „Škole trebaju poduzeti mjere ograničenja!“
-Mislim da su još neke škole u Slavoniji slično učinile. U Švedskoj je primjerice to odavno na snazi. U našoj smo gimnaziji eksperimentalno pred kraj godine napravili na zidu u nekim učionicama po 28 do 30 džepića u koje su učenici trebali odložiti mobitele, a osobno se nadam da će to zaživjeti u svim učionicama. Budući da su u mnogo čemu mobiteli zavladali nama, a ne mi njima, mišljenja sam da bi škole svakako trebale poduzeti mjere kako bi se ograničilo njihovo korištenje u školi. Kao prvo jer skreću pažnju učenika na sadržaje koji nisu povezani s nastavom, kao drugo jer učenici često koriste mobitele za prepisivanje. U razgovoru s njima i sami priznaju da previše vremena provode uz ekrane, ali kao i za svaku naviku i osjećaj lagode koju takvi podražaji pružaju teško se sami mogu disciplinirati i smanjiti vrijeme provedeno piljeći u mobitele. Mislim da bi škole mogle tu odigrati ključnu ulogu. Nadalje, mišljenja sam da im često mobiteli ubijaju kreativnost, a škola je idealno mjesto gdje bi se takva kreativnost mogla razvijati na bezbroj drugih načina. Sigurna sam da bi u početku bilo otpora, ali za svaki oblik discipline uobičajen je otpor. Ja govorim iz aspekta srednjoškolskog profesora. Kada bi se tako krenulo u prvom srednje odmah, shvatili bi to kao pravilo i lakše bi ga prihvatili – smatra gimnazijska profesorica Nikica Anić.
I mame podijeljene…
Za mišljenje smo pitali i uvijek susretljive mame, članice Facebook grupe Mame iz Dubrovnika i okolice, koje su podijeljenih razmišljanja. Jedne su apsolutno za, druge pak apsolutno protiv.
-U našim školama svakako mobiteli stoje u torbama tijekom nastave. Tako da im jedino služe da bi se javili da nisu ili jesu stigli na autobus – napisala nam je jedna mama.
-Užas! Dakle ja ne bih mogla kontaktirati svoje dijete ili ono mene na putu do i od škole ili u hitnom slučaju. Da se to provede u školi moje kćeri, napravila bih im dramu i brzo bi požalili – kategorična je druga.
-Odlična ideja! Mislim da bi to pomoglo u boljoj socijalizaciji djece i poboljšanju koncentracije. Postoje pametni satovi! – mišljenje je treće.
-Nije loše da se djeca mogu javiti iza škole ako kasne ili se ostaju igrati i slično – smatra naša sugrađanka, majka osnovnoškolca.
-Podržavam apsolutno! Koliko se nasilja po školama vrši upravo mobitelima, snimanjima i kojekavim glupostima. Imaju pametni satovi, spojite se za pozive i poruke i to je to! – jednostavno bi to riješila jedna od mama članica grupe.
-Moje je mišljenje da ga trebaju ostaviti na ulazu u školu, a kada izađu treba im za kontakt s roditeljima, pa ako im se dogodi što, usput mogu nazvati – mišljenje je jedne mame koje ipak, kad se saberu svi komentari, dijeli najviše dubrovačkih mama, članica grupe Mame iz Dubrovnika i okolice koje su se očitovale na temu.
Foto: DuList/Privatna arhiva