Kad bi mnogi od nas danas sjeli nasuprot verzije sebe s početka kalendarske godine, mislim da bi se prvo gledali u tišini. Ne zato što nemamo što reći, nego zato što bismo shvatili da se više ne poznajemo onako dobro kako mislimo i to je zapravo puno bolje od onoga kako se čini na prvu.
One verzije s početka godine bi nas vjerojatno pitale imamo li odgovore koje su tad tražili, jesmo li shvatili što želimo i jesmo li napokon posložili prioritete. Gledali bi nas s mješavinom nade, ali i umora, kao netko tko vjeruje da će se stvari razjasniti čim godina krene svojim tokom.
I rekli bi im da nemamo odgovore, barem ne one koje očekuju. Rekli bi im da umjesto tih odgovora, sad imamo bolja pitanja te da će naučiti živjeti bez jasnih pravila, da će se neke sigurnosti raspasti, ali da se mi nećemo raspasti skupa s njima.
Te verzije bi nas pitale jesmo li ostvarili sve ono što su oni tad, u siječnju, u svojim glavama zacrtale. Možda bi im odgovorili da jesmo, ali ne baš na onaj način kako su oni onda to zamišljali. Trebali bi im objasniti da su se neke od želja promijenile usput, a neke pak otpale same od sebe. Možda bi im morali i reći da je godina bila teška, ali da je ta težina nosila jednu posebnu ljepotu koja se nikako ne može shvatiti na prvu. I što je bitno, da smo u toj težini naučili razlikovati ono što je stvarno važno od onoga što je samo glasno.
Pitali bi nas i jesmo li napokon naučili čuvati sebe. Tu bi se samo nasmijali, jer to pitanje nikad nema konačan odgovor. Zanimalo bi ih jesmo li postali hrabriji i rekli bi da jesmo, ali ne na način koji mogu zamisliti. Rekli bi im i da se manje borimo oko onoga što ne možemo promijeniti, da se više radujemo „malim“ trenutcima i da smo prestali čekati „da sve dođe na svoje“.
O tome se radi kad nas netko upita je li nam godina bila uspješna. Ne radi se o popisima i listama zadataka koji su trebali biti odrađeni, ni o planovima za koje smo zacrtali da će biti ispunjeni. Uspješna godina nije ona u kojoj se sve posložilo, nego ona u kojoj smo se mi uspješno posložili unutar kaosa. U uspješnoj godini naučiš prepoznati što možeš kontrolirati, a što samo pustiti. Ako nas danas manje plaši budućnost nego u prošlom prosincu, ako se brže vraćamo sebi nakon što nešto ne ode po planu, ako znamo stati bez osjećaja krivnje, onda je godine itekako bila uspješna.
Za kraj bi nas pitali bismo li sve ponovili. Ne bismo odmah odgovorili, ali ne zato što ne znamo, već zato što bismo se prisjetili svih onih trenutaka u kojima smo sumnjali u svoje odluke, u sebe i smjer kojim idemo. Sjetili bi se dana koje bismo radije preskočili i razgovora za koje bismo voljeli da ih nismo morali voditi.
A onda bismo, ipak, rekli da. I jedino je to odlika uspješne godine i zrele, formirane osobe.
