Mihael Tošić stepom se bavi deset godina. Osim što iza sebe ima nebrojeno diploma, medalja i pehara, ovaj sedamnaestogodišnjak poznat je i po ulasku u finale Supertalenta s dubrovačkim plesnim studijom Step’n’Jazz. Nedavno je ponovno ‘okupirao’ medijski prostor sasvim slučajnom glazbeno-plesnim izvedbom u Marmontovoj ulici u Splitu s ovogodišnjim hrvatskim predstavnikom na Eurosongu Rokom Blaževićem.
— To je bilo tako spontano. Počeo je pjevati pjesmu Runnin’, a ja sam ga pratio plesnim koracima. Samo dan kasnije, sreli smo se na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Nevjerojatno – priča nam Mihael. Izvedba, kao što je ova, ostala mu je trajno zapisana kao draga u pamćenju. Čak draža od onih na natjecanjima, a bio je na brojnima kroz desetljeće plesanja. Najbolji plasman ostvario je 2016. osvojivši drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu.
— Na natjecanjima uvijek želim biti bolji, kako od ostalih, tako i iz godine u godinu – od samoga sebe. Bit svakog sporta i umjetnosti je da se poboljšavaš. Volim natjecanja jer služe kako bismo se uspoređivali s drugima te da bismo, ako nismo, bili bolji idući put. Naravno, najdraže mi je ostati prvi, no i svako drugo mjesto mi uvijek daje dodatan poticaj za dalje – rekao je. Kad je na domaćoj pozornici, trema je minimalna ili je nema, kaže nam.
— A kad sam na inozemnom natjecanju i plešem koreografiju prvi put, tad je trema veća. Želim da sve dobro prođe, tako da se radi o pozitivnoj tremi. Jer, želim izaći i pokazati sve što znam. Najbolji osjećaj je kad se nakon završene točke želim vratiti na pozornicu jer znam da sam sve dobro napravio – priča nam. Nekad mu ocjene žirija ne znače toliko koliko riječi ljudi koji se nalaze u publici.
— Sjećam se kad mi je prišla osoba koja je rekla da njena mama plače na tribinama zbog naše emotivne koreografije. Onda znam kako radim dobru stvar – iskreno će Mihael koji jednostavno ne može zamisliti da se bavim nečim drugim osim plesom.
Savršen spoj umjetnosti i sporta
I dalje se ‘lome koplja’ je li ples samo umjetnost ili sport, priča nam Mihael. No, on smatra kako ples je savršen spoj jednog i drugog.
— Svaka koreografija je umjetničko djelo na svoj način, ali da bi se izvela – plesač mora biti fizički spreman. Ples ne bi smio biti samo sport, i ne samo umjetnost – rekao je. Sa stepom ga je upoznala susjeda, no odlučio se na upis tek kad je vidio stepera na Stradunu kako pleše, što mu je bio velik poticaj. Jer, postoji stereotip, kako kaže, da se muškarci ne bi trebali baviti plesom.
— Ljudi se i dalje nisu naviknuli da se muška osoba bavi plesom. Bilo je negativnih komentara, no nakon toliko godina – znam tko sam, što radim i zašto to radim. Nije bilo potrebe izjašnjavati se nekome. Znam i znao sam svoj put te postoje brojni ljudi koji vjeruju u mene. Uvijek me i jedino zanimalo što će reći oni koji su meni najbliži i bitni. Ne mogu zamisliti da radim nešto drugo – priča Mihael koji pričajući o plesu navodi i jako puno odricanja.
— Ono što se vidi jest koreografija na pozornici, no iza toga postoji puno sati napornog rada, truda i znoja. Treniram šest puta tjedno po dva sata, naravno više prije natjecanja, a koreografije se rade minimalno po tri mjeseca. U deset godina promijenio sam deset pari cipela. U početku sam imao jedne cipele koje sam nosio dvije, tri godine, a koštale su oko 300 kuna. Sad ih ne mogu kupiti jer bih ih odmah uništio. Trenutno imam četiri para, od kojih su mi dva na popravku jer – lako ih razbijem. Samo jedne, koje sam zadnje kupio, koštaju kao jedna hrvatska prosječna plaća. Ručno su rađene, dizajnirao sam ih sam preko Interneta te imaju moje ime uvezano – naglašava.
Ples, i samo ples
Trenutno je jedini steper u plesnom studiju Step n’ jazz koji broji 120 članova, a time i jedini u Gradu. Ističe također kako je to i dobar broj članova obzirom na broj plesnih klubova u Dubrovniku.
— U Hrvatskoj step nije popularan, pogotovo među muškarcima, a njime se bave samo dva kluba intenzivno, Step’n’Jazz u kojem djelujem i Step by Step iz Zagreba koji ima oko tisuću članova od kojih je 5 plesača – govori nam Mihael. Plesom se želi nastaviti baviti, a cilj mu je upisati se na ‘Performing Arts’ u Londonu. Na tom putu će ga, kao i dosad pratiti roditelji koji predstavljaju najveću podršku.
— Postoji mogućnost da se zaposlim u inozemstvu ili da se vratim doma, što mi ne bi bio problem. Rado bih se vratio u svoj klub. No u Hrvatskoj, da bih se mogao baviti profesionalno plesom, morao bih raditi još jedan posao. A to ne želim – ističe Mihael koji bi svim novim plesačima preporučio da se koncentriraju na vlastiti napredak i da ih negativni komentari uvijek ‘tjeraju’ na bolje. ‘Najbitnije je kako se osjećaju kad plešu’, reći će ovaj mladi steper.