Javna rasprava o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti je zaključena. ‘Ispod radara’, zbog brojnih nejasnoća, dilema i kritika, prošla je činjenica da su stambeni i poslovni prostori posve izjednačeni, što je suludo! Zdravorazumska logika, koju podupiru i brojni drugi zakonski propisi, bi nalagala da se novo zakonsko rješenje koje se odnosi na kratkoročni, pretežno turistički najam, odnosi na stambene objekte. Ali to nije tako! A da neće biti, moglo nam je svima biti jasno već u kolovozu, kada je usvojen novi Zakon o upravljanju i održavanju zgrada koji stupa na snagu 1. siječnja 2025. godine, dakle, paralelno s najavljenim stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o ugostiteljskoj
djelatnosti čije su odredbe s njim u potpunosti usklađene.
Pojeo vuk magare!
Naime, iz jednog i drugog propisa je posve jasno da vas to što ste kupili poslovni prostor, u njemu otvorili kafić ili restoran, ili ga pak iznajmljujete u tu svrhu, ili pak poslovni apartman, ne oslobađa obveze da za nastavak obavljanja te djelatnosti morate pribaviti suglasnost suvlasnika zgrade. I što ako je ne uspijete pribaviti? Ništa! Pojeo vuk magare! Kao opcija vam ostaje jedino podnošenje zahtjeva za prenamjenu prostora iz poslovnog u stambeni, ukoliko je uspijete dobiti, odnosno ako je objekt kojeg ste vlasnik uopće prikladan za tu namjenu. Moram ponoviti – suludo! Zar nisu svi građani koji su kupili poslovni prostor prevareni?! Pitanje je, naravno, retoričko. Ili možete moliti suvlasnike za suglasnost, čak ih pokušati ‘kupiti’, čemu nema sumnje da će mnogi pribjeći. Jer što drugo preostaje?!
Više od ‘kvalificirane većine’
Zakon o upravljanju i održavanju zgrada s kojim se, kako sam već rekla, u potpunosti uskladio Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, ne ostavlja prostora za bilo kakva drugačija tumačenja. Odredbe oba zakona više su nego jasne. Dakle, kratkoročni najam stana je ‘najam stana koji služi za privremeni smještaj osoba na razdoblje kraće od 30 dana’. Poslovnim prostorom smatra se ‘prostor u zgradi u kojem se obavlja poslovna djelatnost i koja u pravilu čini samostalnu uporabnu cjelinu’. Poslovnom zgradom smatra se ‘zgrada namijenjena obavljanju poslovne djelatnosti ako se pretežitim dijelom i koristi u tu svrhu’. Stambeno-poslovna zgrada je ‘zgrada koja se sastoji od najmanje tri stana i jednog poslovnog prostora’. Poslovne zgrade će, izgledno, ostati poslovne jer tu svi obavljaju poslovnu djelatnost pa je logično za očekivati da će jedni drugima potpisati suglasnosti, ali što sa poslovno-stambenim zgradama? Oni koji ih koriste za stanovanje onima koji ih koriste za poslovnu djelatnost mogu uskratiti suglasnost i ovi su ‘izvisili’. Vrlo jednostavno!
Odluke o davanju suglasnosti pojedinom suvlasniku da stan daje u kratkoročni najam i/ili u najam za radnike donose se kvalificiranom većinom. Zakon je u tom pogledu također jasan:
‘Kvalificirana većina suvlasnika je većina onih suvlasnika koji u vlasništvu imaju više od 80% ukupne vrijednosne površine zgrade za zgrade za koje nisu određeni suvlasnički dijelovi, odnosno suvlasnici koji u vlasništvu imaju više od 80% suvlasničkih dijelova upisanih u zemljišne knjige’. Međutim, nije bila dostatna ni ‘kvalificirana većina’ pa se dodalo sljedeće: ‘Vlasniku stana koji namjerava koristiti stan za kratkoročni najam i/ili najam za radnike potrebna je prethodna pisana suglasnost kvalificirane većine suvlasnika uz dodatan uvjet da suglasnost obvezno moraju dati i vlasnici stanova čiji zidovi, podovi ili stropovi graniče s njegovim stanom.’ Kolika je vjerojatnost da ćete je moći pribaviti?! Opet retoričko pitanje!
I da ne bi ostavili prostora za ikakva drugačija tumačenja i nedoumice vladajući su u Zakonu o upravljanju i održavanju zgradama naglasili: ‘Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na kratkoročni najam stana i/ili najam stana za radnike na odgovarajući način odnose se i na takve oblike korištenja poslovnih apartmana, stanova u kojima se obavlja ugostiteljska djelatnost odnosno pružaju ugostiteljske usluge i poslovnih prostora u zgradama.’
U Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti spominje se samo i isključivo ‘zgrada’. A sukladno Zakonu o upravljanju i održavanju zgradama zgrada je ‘višestambena zgrada, stambeno-poslovna zgrada ili poslovna zgrada’. Dakle, sve je jasno kao dan. Možemo se samo nadati da će se vladajući urazumiti mada, ako je suditi po izjavama resornog ministra nakon zaključenja javne rasprave, nema naznaka za to. Zaključak, sarkastični naravno, bi bio: ukinite prostorne planove, razvrstavanje zgrada na stambene, poslovne i stambeno-poslovne, jer čemu?… Kad ste sve utrpali u ‘isti koš’.
JAVNO SAVJETOVANJE O ZAKONIMA
Poluga demokracije, ali čemu ako je ‘pro forma’?!
Izglasavanju svakog zakona, pa tako i ovih koji se odnose na izmjene pravila vezano za kratkoročno iznajmljivanje, prethodi javno savjetovanje. Ono nesumnjivo predstavlja jedan od najznačajnijih oblika dijaloga na relaciji vladajući – građani te je stoga jedna od poluga demokracije. Postupak normiranja procesa savjetovanja u Republici Hrvatskoj započeo je 2009. godine, kada je Vlada Republike Hrvatske donijela Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata. Uz donošenje Kodeksa Vlada je istovremeno obvezala Ured za udruge Vlade Republike
Hrvatske da izradi Smjernice za primjenu Kodeksa i program sustavne edukacije koordinatora za savjetovanje, koje je bilo potrebno imenovati u tijelima državne uprave i uredima Vlade. Naglašena je važnost da to budu stalno dostupne osobe koje raspolažu ključnim informacijama o postupku/prijedlogu koji je u tijeku i budu spona između zainteresirane javnosti i nadležnog tijela koje izrađuje nacrt zakona, odnosno, nacrt nekog drugog propisa ili akta. Smjernice su tiskane u studenome 2010. godine. Usvajanjem Kodeksa Republika Hrvatska pridružila se skupini razvijenih europskih demokracija koje su uspostavile jasne standarde i mjere savjetovanja državnih tijela sa zainteresiranom javnošću u postupcima kreiranja zakona, drugih propisa i akata, a standardi i mjere koje Kodeks predviđa odnose se ponajprije na: dostupnost, jasnoću i trajanje savjetovanja, informiranje o učincima savjetovanja, usklađenost postupaka savjetovanja među državnim tijelima te unapređenje kvalitete funkcioniranja rada državnih institucija. Međutim, postavlja se pitanje koja je svrha javnog savjetovanja ako vladajući tvrdoglavo, unatoč brojnim argumentiranim kritikama, ostaju pri svome i ‘guraju’ nešto čemu se relevantni stručnjaci i građani protive?! Ne iz
hira već, naglašavam, posve utemeljeno. I na zakonu i na zdravom razumu.
Neću prejudicirati što će se s ovim prijedlogom zakona koji je izazvao lavinu protivljenja, kritika…, događati. Mogu samo još jednom izraziti nadu da će razum prevladati silnu želju da se ‘na mišiće’ riješi nešto što se ‘na mišiće’ ne može.