Želite li u rekordnom roku utonuti u laganu depresiju, samo tijekom sredine jednog svog radnog tjedna otvorite naslovnicu neke društvene mreže, možda najbolje Instagrama i istog trenutka imat ćete uvide u barem deset savršenih života. Romantično osvijetljeni stolovi i čaše vina koje doprinose estetici, kave s pogledom na more, odrađen jutarnji trening s opisom ‘zahvalan na svakom trenutku’ i slični prikazi poručit će vam da apsolutno svi oko vas sve drže pod kontrolom, da vode besprijekorne brakove i žive ljubavne idile, uživaju u roditeljstvu bez ijedne mane i održavaju prijateljstva u društvu koje broji minimalno deset članova.
U isto vrijeme dok to gledate, možda sjedite za radnim stolom i razmišljate o svemu što je kod vas suprotno. Umjesto savršeno dekoriranih stolova, sretni ste ako ostatci jučerašnjeg ručka budu dovoljni i za danas te ako kavu nakon posla uspijete popiti bez da vas u tome netko ne prekine barem četiri puta. Jer ako je vjerovati društvenim mrežama, svi su negdje na putu prema sreći i to prilično uspješno te na tom putu imaju vremena za sve. Nigdje ne kasne, ne krše rokove i ne gube živce na dnevnoj bazi. Jednostavno, sve imaju pod kontrolom.
Instagram je postao izlog naših života. Ali ne zaboravite, kao i svaki drugi izlog, i ovaj pokazuje samo ono najbolje što imamo. Ono što je uredno složeno, dobro osvijetljeno i pažljivo odabrano. Najbitnije, ono što se može gledati bez puno objašnjenja. Ono što ne vidimo su sve one sitnice koje se ne uklapaju u jednu objavu. Ne vidimo rasprave koje su se dogodile prije te romantične večere, ne vidimo umor prije jutarnjeg treninga i ne čujemo priče koje su se vodile uz kavu s pogledom na more. Ta objava neće prikazati ni one trenutke kad se roditeljstvo ne čini baš kao potpuna idila i kad isti ti savršeni ljudi sa savršenim životima podignu glas, reagiraju ishitreno ili požele samo par minuta mira i tišine. Ne govore ni o neprospavanim satima, brigama i beskrajnim popisima obaveza. Ne znamo ni kako je teško održavati ta brojna prijateljstva te koliko su ona, prije svega, duboka i iskrena. Ali kad sve to gledamo kroz ekran, lako je zaboraviti da je riječ o pažljivo odabranim trenutcima, a ne o cijelom životu. I možda bi nam baš tad nestao onaj tihi osjećaj nelagode, onaj koji se pojavi kad pomislimo da baš svi drugi nekako bolje uspijevaju od nas samih.
Istina je, kao i uvijek, potpuno jednostavnija. Svi imamo dane kad smo umorni i dane kad nam ništa ne ide od ruke, kad ne znamo radimo li prave stvari te kad nam se životi čine kao sve, samo ne kao nešto uzbudljivo i spektakularno. Samo što te dane rijetko tko objavljuje. Društvene mreže, koliko god bile dio naše svakodnevnice, ipak su mjesto gdje se prikazuje ono što želimo da ljudi oko nas vide, a ne ono što zaista živimo. U takvim usporedbama lako je izgubiti mjeru pa nam ta filtrirana stvarnost postane referentna točka. U tom trenutku nam se naš vlastiti život, sa svim svojim nesavršenostima, počne činiti kao iznimka, a ne pravilo. A zapravo, možda i ne postoje te ‘savršene verzije“ života koje uporno tražimo listajući naslovnice. Možda postoje samo stvarni životi, oni koji nisu uvijek toliko uredni i fotogenični te spremni za objavu. Na kraju dana, kad se ugasi ekran, ništa nemamo od tih savršenih slika. Ostaju nam samo naši životi, upravo onakvi kakvi jesu. I posljednje ‘možda’ u ovoj kolumni; možda je sasvim dovoljno da vlastiti život prestanemo uspoređivati s tuđim izlogom.
