Tražitelj istine i avanturist, tako bih se najkraće opisao. A otkrivanje svijeta dovelo je do studija. Studij nije samo institucija. Imam papir npr. s Oxforda, ali on mi nije cilj, već rezultat rada i znatiželje. Ako je cilj ići prema ‘skupljanju’ papira, izgubi se poanta istraživanja i gust traženja. Pa i profesionalni sportaši gledaju na rezultat, a trofej dođe s rezultatom – ističe u razgovoru za DuList Fr. Srećko Koralija, teolog, sirijacist, bibličar, orijentalist i povjerenik grupe za međureligijski dijalog na razini dominikanskog Reda za Europu. Studirao je i specijalizirao u Zagrebu, Fribourgu, Oxfordu, Rimu te na Woolf Institute u Cambridgeu. Velika strast su mu jezici, a barata s njih čak osamnaest. Njegov govor na skupu ‘TEDxDubrovnik’ ostavio je poseban i dubok dojam na publiku. Za DuList pater Koralija, između ostalog, govori o svojoj bogatoj biografiji, adrenalinu u istraživanju, nekim crkvenim pitanjima, ali i značaju onog što radi za širu zajednicu.
Imate bogatu biografiju, a ‘tek’ Vam je trideset godina?
Ovisi kako netko gleda na zrelost, mladost i odraslost, odnosno kakve granice postavlja u glavi te prema tome prosuđuje. Za mene je sve što sam radio i radim zapravo igra. Ne dijelim svijet na posao i slobodno vrijeme, odnosno ono vrijeme nakon što ‘dođete kući s posla’. Igra mislima, igra znanjem, je najzabavnija igra. Takva igra čovjeka odgaja, a ne uzima mu vrijeme. To je onda dovelo do takve biografije. Inače, kao sin jedinac bio sam jako aktivno dijete i sve me zanimalo. Kroz svo osnovnoškolsko obrazovanje provodio sam dane u školi. Ujutro bih išao u školu, a popodne u glazbenu pa sam htio ispuniti pauzu između dvije obveze. Što da sad landram, bolje mi je ići nešto učiti. Tako sam stekao naviku, ali mi je i karakter takav.
Nije Vas nitko tjerao?
Nije. I mislim da se djecu ne može natjerati na bilo što. Roditelji ih mogu i trebaju usmjeravati, ali možda oni neće najbolje shvatiti stvarnost djeteta. Ako dijete s vremenom pokaže da nešto neće ili da mu ne ide, onda ga ne treba tjerati. No zna se dogoditi da roditelji svoje neispunjene želje projiciraju na djecu.
Stečene navike nastavili ste razvijati tijekom studija?
Naravno da sam na učenje na studiju gledao kao na obvezu. Polagao sam ispite sa svim stresom koji to prati. Sve što sam završio teško sam završio. Nije bilo lagano. Bilo je teških trenutaka, ali sve je to dio odrastanja i sazrijevanja. ‘Vukao’ me adrenalin prema otkrivanju svijeta.
Adrenalin i istraživanje je, moramo priznati, rijetko viđena kombinacija. Ili se varamo?
Pogledajmo znanost i sport. Najveći uspjesi se ostvaruju u mladosti, tada se gradi karijera. Premda ja ovo što radim ne zovem karijerom. Riječ je o istraživanju istine o svijetu. Bavim se humanističkim znanostima, zapravo nečim čime se svatko na neki način bavi. Možda to nekome ne izgleda toliko izazovno i adrenalinski. Na primjer, zanimljivo mi je kako se ljudi olako uhvate komentiranja, premda nekad baš i nemaju oruđe za to. No budući da je to dio njihove svakodnevnice oni će se time baviti. A istovremeno će ti isti ljudi za neke druge teme, poput nečega iz prirodnih znanosti, brzo kazati da nisu kompetentni, a kompetentni su za ono što se tiče njihovog života. To postavlja pitanje koliko možemo biti jasni u nečemu u što su uključene emocije. Npr. u znanosti, a pogotovo teologiji, koja je istovremeno prožeta i osjećajima i principima. Sve to što sam spomenuo je dovelo do mojih studija.
U najavi Vašeg nastupa na TEDxDubrovnik navedeno je da ste ‘ljubitelj intelektualne dokolice’. Što to znači?
Za ljudski život bitan je odnos. Bilo kakva vrsta odnosa. Bez odnosa, interakcije, čovjek umire. Odnosi nas određuju, pogotovo oni intenzivni, jedan na jedan koji se događaju u slobodnom misaonom prostoru kojeg ja nekad nazivam intelektualnom dokolicom. Bilo da je riječ o braku, vezi, samostanu ili drugim intenzivnim društvenim zajednicama u kojima jako dolaze do izražaja znanje, karakter, mentalitet, afekt. Čovjek kroz intenzivan odnos s Bogom jako dobro sebe upoznaje, ako to želi. Pitanje je koliko smo usmjereni na tumačenje drugih, a koliko znamo biti samokritični. Ljudima često nedostaje samokritike, a ona je nužna u odgojnom procesu. Čin uvida u vlastite pogreške je uvjet zdravog odnosa s bilo kim. To je čak i neka vrsta praštanja.
Tome nas baš i ne uče?
Ne uče nas baš neposredno… da. To je i pitanje izolacije, kao što se u kemiji izoliraju elementi i moraju se stalno kontrolirati, jer već u idućem trenu kad ih pustimo opet će se spojiti s drugim elementom. Priroda ne funkcionira izolirano, baš kao niti jezik, koji se uči interaktivno i kontekstualno. Mogu ‘nabubati’ petsto riječi iz rječnika, ali to je zapamćeno na izoliran način. No da mi netko kaže da od tih petsto riječi složim priču, ne bi to baš tako lako išlo. To ljudi rade vrlo često s poviješću, politikom, sociologijom, vjerom, jezicima… Ono što sam htio pokazati na TEDxDubrovnik događaju jest da je jezik u nužnom odnosu sa svim drugim stvarima. Kad učimo strani jezik onda nas njegovo nepoznavanje često onemogućava da izgovorimo ono što mislimo. Dijete se izražava s dvije ili tri riječi jer ono drukčije ne zna. Što više gradimo znanje jezika, svijet nam je jasniji, ali istovremeno i složeniji. Jako je naporno, ali istovremeno i zabavno to otkrivati.
Je li opasno biti siromašan jezikom? Ne samo stranim, već i materinjim?
To ovisi. Ako bih rekao da jest, onda bih osudio sve koji ne barataju pojmovima. Ako bih rekao da nije, isto bih pogriješio. Tu treba biti oprezan. I tu je važan odnos. Nekome je stran svakodnevni jezik sa žargonom ili psovkama. Koriste neke atribute i pridjeve koje će drugi smatrati nekulturnim, ali njegov sugovornik to neće tako smatrati, već će znati da je to njegov vokabular i neće biti nekog uzbuđivanja. Tzv. siromaštvo jezika može postojati, ali je pitanje kako se postavljamo prema drugome, koji ton biramo. Jedna riječ ima različita značenja na hebrejskom, aramejskom ili sirijskom jeziku pa kad čitam Bibliju moram je prevesti prema kontekstu. Siromaštvo jezika u određenom kontekstu čak može biti i bogatstvo jezika pa je opasno suditi nekoga koji ne koristi pojmove na isti način. Čovjek je po naravi znatiželjan, samo je pitanje hoće li ta znatiželja biti dobra ili loša. Loša znatiželja je znati o svima sve i pričati tračeve, živjeti od priča o tuđim životima. Takvo nakaradno znanje čovjeka dugoročno razgrađuje. Nitko se nakon trača na osjeća dobro, a većina to radi.
Čini li Vam se da se medijski svijet poprilično ‘vrti’ oko ogovaranja?
Ljudi žele biti informirani, a i svaka priča o nekome nije trač. Međutim, bitna je odgovornost prema istini. Zanimljivo je čitati pet različitih novina o istoj informaciji, pet različitih slika iste stvari. Tu je jako bitan žanr, da vijest bude vijest, a ne komentar. Nadalje, to je i pitanje edukacije, ali i tržišnog natjecanja. Da biste živjeli morate prodati informaciju. Tu priča počinje i prestaje. Vrlo često vidimo da je badava sva profesionalna etika ako tiraža svakodnevno pada. Trebamo se zapitati što nam je bitno? Čini mi se da je jedna tiskovina u Hrvatskoj počela samo s lijepim pričama pa im je prodaja drastično pala nakon kratkog vremena. Kao da se želimo hraniti tuđom nesrećom. Ali to je biblijski: Kain je ubio Abela da bi živio, faraon ne pušta Izraelce iz Egipta da bi on živio. Koliko smo kadri istraživati na čist i odgovoran način? Kao novinari ste i slobodni i svezani. Slobodni mandatom da nešto učinite, a svezani jer je ipak urednik taj koji odlučuje. Zapravo ste aparat uredničke politike. Pa kakav odnos onda vlada između jednih i drugih? Slično je i kod svećenika, koji imaju učenje koje propovijedaju, a istodobno imaju svoje mišljenje. Ako postoji mudrost u životu, onda tu nema sukoba.
Dakle, mudrost je presudna?
Mudrost vodi čovjeka jer kao kvaliteta nosi mirnoću, hrabrost, pronicljivost, intelektualnost. Zapravo puno toga što čovjek voli, što je privlačno. Svatko želi biti mudar, ali se mudrost teško stječe. Vjera je ta koja daje mudrost, a mudrost i poniznost su uvjet za istraživanje.
Znate čak osamnaest jezika. Odakle tolika ljubav za jezicima?
Prvi jezik koji sam još kao petogodšnjak naučio je bio njemački jer sam pokazivao velik interes za strane zvukove. Prebacivao bih programe na televizoru, a potom sam učio taj jezik u Virovitici kod jedne stare gospođe. Primila je mene petogodišnjaka u grupu s trećašima. Tako da sam propisao njemački prije hrvatskog pa sam u prvom razredu, gdje su se za razliku od danas djeca tek opismenjavala, imenice na hrvatskom pisao velikim slovom. Jezici me zanimaju jer drukčije zvuče i funkcioniraju. Zabavni su jer sa sobom nose i kulturu i povijest. Uostalom, učenje stranih jezika me stalno čini djetetom. Kad god učim novi jezik osjećam se kao dijete, shvatim svoju ograničenost. To je istovremeno škola poniznosti, ima duhovnu dimenziju. Svjestan sam toga što sam dosad postigao, ali o puno toga nemam pojma. Znam jako mali dio stvarnosti i ako to ne ponavljam izgubit ću to.
Vaše predavanje na TEDxDubrovnik popratilo je dosta mladih slušatelja. Vidite li svoje iskustvo kao poticaj drugima, posebno mladima?
Drago mi je primijetiti da je ljudima zanimljiv moj rad. Drago mi je biti poticaj, posebno mladima. Da znaju da nije frajer onaj koji radi gluposti po školi, već da su prave vrijednosti u dugoročnom ulaganju u sebe. Nisam nikakav freak ili geek, već sasvim normalna osoba sa svojim osjećajima i problemima, a istražuje svijetle stvari koje trebaju svijetu dugoročno doprinijeti. Premda ne znam do kakvih ću zaključaka doći.
Možda ste mlade ljude potaknuli i na učenje. Koliko učenje smatrate bitnim u razvoju jedne osobe?
Učenje je životna avantura. Učim od svakog. I od bebe i od odraslih, ali to zahtjeva veliku pažnju u promatranju svijeta. Pitaju se ljudi: pa što imam od djeteta naučiti? E imam, imam. Ponajprije da se naučim čuditi i da mi ništa nije jasno. Moram uvijek biti dijete koje će pitati ‘Što je to?’. Također, od djeteta se može naučiti nevin odnos s ljudima. Dijete je jedinka koju treba pustiti da raste, da nauči promatrati. Bit je u promatranju i učenju o sebi i svom okruženju. Pritom moje dijete ne mora biti samo biološko. Npr. studenti na fakultetu su također na neki način djeca. Moram poštivati njihovo znanje i neznanje. Njihov vokabular, način izražavanja, kodeks jezika. Dijete ima drukčiji koncept ljubavi, bratstva i mira od nekog drugog. Sve to treba znati otkriti. I sve to me vodi.
Kako gledate na sve prisutniji negativni kontekst koji Crkva dobiva u medijima?
Mediji su sve ono što prenosi nešto, pa se onda može reći da je i Biblija medij ili pak neka druga knjiga, televizija, radio, novine. Mediji nam trebaju da bismo odrastali i uočavali stvarnost. Za svakoga postoje dobri i loši mediji, a na pojedincu je da zaključi čime će se hraniti. Odabir je legitiman u slobodnom društvu. Mediji se ne mogu svesti na zajednički nazivnik, jer je riječ o mašineriji ljudi, a svi oni imaju neka svoja mišljenja. Stoga se svaka organizacija, pa tako ni Crkva, ne bi trebala preopterećivati medijima. Treba raditi svoj posao, govoriti ono što mislite, biti autentičan i stajati iza svojih riječi. Uvijek ćete imati ‘pro et contra’ stavove, što je svakako legitimno. O odnosu Crkve i države se i sam Papa Franjo nedavno izjasnio, kazavši da država treba biti sekularna u smislu dozvole javnog izražavanja mišljenja svakome. Zamislite da imamo vjersku državu i da se sve svodi na jednu religiju? To ne bi bilo dobro za društvo. Najprije bi se izgubio odnos vjerskih institucija i države, a propovjednički stav bi mogao postati dosta nasilan prema društvu. Je li Isus ikad upirao prstom u nekog ovozemaljskog vladara? Čini mi se da nije nikad. Propovijedao je evanđelje, i neki su ga prihvatili, a neki nisu. A svakome je potrebno evanđelje. Tu riječ ‘trpamo’ u crkveni kontekst, ali kao riječ ju svatko želi. Kad vam se npr. rodi dijete, što je to nego radosna vijest, evanđelje? To je naša svakodnevnica.
Povjerenik ste grupe za međureligijski dijalog na razini dominikanskog Reda za Europu. Kako se takav dijalog ogleda po pitanju kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca ili masovnih migracija ljudi drukčije religije. Koliko trebamo biti otvoreni drukčijem načinu razmišljanja?
Svaka institucija ima pravo uređivati svoju zajednicu onako kako ona želi, u skladu s potrebama zajednice, pa tako i kad je riječ o svecima. Crkva odlučuje tko će biti svetac i nitko joj to pravo ne može oduzeti. Kad je riječ o uspostavljanju dijaloga, tu je pitanje nacionalne pripadnosti i vjere, što ljude često zna opteretiti. Pogotovo u slavenskom svijetu. U odnosu religija je važno da se jedna ne prelijeva u drugu, nego da se međusobno prihvaćaju, razumijevaju i žive suživot. Uostalom, i sam Dubrovnik tome svjedoči kroz povijest. Ljudi u slobodi, a ne u prisili, biraju pripadnost nečemu. Prisila stvara nervozu, bolest, a to nikako nije dobro. Ako u međuljudskom odnosu jedna osoba dominira nad drugom, ova druga će se razboliti.
Zašto ste izabrali baš Dominikanski red?
Zbog avanture traganja za istinom iznad svega. Po onoj biblijskoj: ‘Do smrti se bori za istinu’. Moj cilj je od ljudi naučiti njihovu istinu, a da se moja istina obogati, čak do mjere da me promijeni. I treba me promijeniti. Moj studij me mijenja. Riječ je o istinama raznih vrsta, a odnos prema tim istinama me izgrađuje. To mi je glavni motiv, eros prema istini.