Nakon 4 tisuće intervjua, 20 godina rada i nekoliko odustajanja od cijelog projekta, knjiga ‘Svi smo mi dio sna’ ugledala je svjetlost dana. Srđan Žitković autor je knjige koja se može nazvati rock enciklopedijom, a koja prikazuje 60 godina dubrovačke urbane glazbene scene. U razgovoru nam je Žitković otkrio što mu je bilo najljepše u cijelom procesu, ali i tko mu je najviše pomogao u procesu izlaska knjige.
Koji je Vama bio najbolji dio stvaranja ove knjige?
Najbolji dio emocija je bio dok sam radio na knjizi. Znači, dok sam pričao s ljudima. Kada bih sa svim tim ljudima sjeo na kavu i kada su oni pričali svoje anegdote iz života, s proba, druženja, izlazaka, cure, zaljubljivanja. Primjerice, Oliver Dragojević, Milo Hrnić ili Doka Kaitner iz Crne udovice. Kada je došlo do realizacije knjige, tu sam počeo gubiti emocije jer me razočaralo puno stvari: koliko je to sporo i koliko vremena treba dok se sve napravi, očekivao sam malo više potpore od strane nekih kulturnih institucija, nekih umjetnika. Moglo je to sve biti bolje, no bilo je dovoljno dobro jer sad imamo knjigu u rukama.
Jeste li uspjeli intervjuirati sve bendove i glazbenike koje ste htjeli da su dio enciklopedije?
Za knjigu je odrađeno 4 tisuće intervjua. Način na koji sam ja radio je da bi sa svakim članom benda s kojim sam mogao, razgovarao. Htio sam čuti od svih pojedinačno dojmove i priče. Znam da to iziskuje vrijeme i strpljenje, ali to je jedini način kako bi se posao kvalitetno napravio. Malo je ljudi ili bendova do kojih nisam došao. I to bi se moglo eventualno za neko naknadno izdanje nadopuniti. Ali, ne moram ja to završiti, može to ostati nekome mlađem. Ali, ja sam puno živaca i strpljenja izgubio tražeći ljude za intervjue. To nije lako. Ovo nisam radio zbog egoizma i zbog sebe. Ovdje pišem o njima, o drugim ljudima. Čak nema moga imena na koricama.
Sigurno je bilo trenutaka kad ste poželjeli dići ruke od svega. Što Vas je ipak zadržalo na ovom velikom projektu?
Ja sam skoro odustao dva ili tri puta. Jedan razlog je bio urednik koji je otišao u London, a ja sam ostao ovdje. Rekao sam mu: ‘Ne možemo ovako raditi knjigu’. Neki ljudi su obećavali da će izdati knjigu, ali od toga ništa nije bilo. Onda je došla korona. Puno nekih negativnih stvari se dogodilo i mislio sam da knjiga nikada neće ugledati svjetlost dana. Zahvaljujući Ivani Grkeš koja je prepoznala vrijednost ovog projekta i njenom entuzijazmu ipak jest. Ona je bila dio te priče jer je i sama u vezi s glazbenikom i sama je išla na te koncerte i probe bendova, živila je taj život, zna neke stvari o glazbenicima i bendovima, ima drugačiji pristup prema tome. Sreća da je ona predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, osoba na poziciji koja ima smisao i razum za tematiku. To je dobitna kombinacija. Ivanu sam upoznao preko Marka Grgurevića na čiju sam preporuku započeo suradnju s njom.
Na promociji ste rekli da je ovo posao za cijeli tim ljudi. Zašto ste se ipak odlučili ‘izgurati’ knjigu do kraja?
Ovo što sam ja radio je trebao raditi cijeli tim ljudi, a ne ja sam. To je čisti moj entuzijazam i ljubav prema tome. Da nema toga, ja to nikad ne bih mogao sam odraditi. Izgurao sam to zahvaljujući mlađim snagama, Ivani Grkeš i njenoj ekipi, Žarku Dragojeviću koji je velikim dijelom pridonio pozitivnosti da se to izbaci vanka, Ani Raič, Doris Kosović i Marku Milenkoviću koji su doprinijeli da se promocija organizira u Love Baru, klapi Staglin iz Slanoga koja je na promociji knjige izvela praizvedbu pjesme pokojnog Harisa Fočaka ‘Svi smo dio sna’. Tu su još i Mario Polzer i njegova ekipa s Radio Dubrovnika, redakcija Dubrovačkog vjesnika, Ranko Curić iz grupe ‘Izgubljena generacija’, Nino Đuras iz grupe Without, predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro, pokojni maestro Đelo Jusić i član grupe ‘da Riva’ Slobodan Nano Vlašić. I ne volim nabrajati sve kojima sam zahvalan jer se uvijek dogodi da nekoga zaboravim, pa se ovim putem ispričavam ako sam slučajno nekoga izostavio.
Kolika je razlika dubrovačke urbane glazbene scene nekada i sad? Postoji li ona uopće?
Danas je ogromna razlika. Prije je na svakom kantunu bila živa muzika. Ovo što se danas vidi je smiješno. Bilo je deset muzika samo u Uvali Lapad. Što je meni pokojni Antun Simatović iz Dubrovačkih poklisara rekao: ‘Srđane, ti si imao 60, 70 muzika od Belvedera do Kantafiga’. Bila su dva udruženja dubrovačkih muzičara gdje su bila zaštićena njihova prava, znali su se honorari, ako se i dogodi neki problem, sve se rješavalo preko njih. To danas više ne postoji. I onda bi se novci koji su se zaradili u ljeto ulagali u nove i bolje instrumente, pa bi se zimi u garažama sviralo i pripremalo za iduće ljeto. Danas ne postoji taj sinergijski proces. Danas su glazba i kultura u lošem položaju. Ne vodi se računa o tome i ne pridaje se dovoljno pažnje.
Zašto ste odabrali naslov ‘Svi smo mi dio sna’?
Ta pjesma je izašla za vrijeme rata i bila je izabrana za najbolju pjesmu Radio Dubrovnika 1991. godine. Nažalost, Haris, njezin autor, je nedavno umro. U spomen njemu. A naslov ne zvuči egoistično da se odnosi samo na jednu osobu, jer smo svi dio tog sna. San je kad bi Dubrovnik imao ono što je imao nekad – glazbu na svakom koraku. U Dubrovniku nema jedne butige od instrumenata. Jedan grad koji je iznjedrio toliko glazbenika na svjetskom nivou, da nema butigu u kojoj se mogu kupiti primjerice žice za gitaru. To je užas.
Koji Vam je najdrži dio knjige? Postoji li samo jedan koji vam je posebno drag?
Urbane priče i komentari. Na primjer, u bendu ‘Izgubljena generacija’ postojao je čovjek koji se zvao Pero Perić. Bila je jedna anegdota u kojoj je Pero Perić izgubio osobnu iskaznicu i došao je tadašnji ‘milicajac’ i tražio ga osobni dokument. Pero mu je objasnio da ga je izgubio u wc školjki, a ‘milicajac’ mu nije vjerovao, pa ga je pitao kako se zove. On mu je rekao da se zove Pero Perić, ali ‘milicajac’ nije mogao vjerovat i izvadio je i pendrek i čak ga i napao. Ali taj Pero Perić bio je fascinantna osoba, čovjek zamišljenog pogleda, uvijek negdje drugdje samo ne tamo gdje treba biti.
Imate li poruku za čitatelje knjige?
Svatko može to iskoristiti na sebi najbolji način. Netko tko se bavi sociologijom će se zainteresirati za knjigu iz društvene pozicije, razvoja nekog dijela društva kroz određeno vrijeme. Za glazbenika je to zanimljivo iz više razloga. Saznat će neke zanimljive informacije: neće vjerovati da je neki glazbenik bio u ovom bendu, pa je prešao u onaj bend. Oni to manje-više znaju, ali se mogu i iznenaditi s podacima koje do tad nisu znali. Također je inspiracija za mlade ljude da vide koliko je bendova bilo. Da se može. Ako su mogli oni, možemo i mi. Za njih je interesantno i ono što je bilo prije, jer novije bendove znaju, ali ove starije baš i ne. Svaki čovjek može izvući neku korist ili inspiraciju. Osim toga, dobiva se i pregled raspona glazbenih žanrova jer u knjizi ima i metala i punka i standardnog rock’n’rolla do hip hop-a i rap-a, sve je unutra. Također, služi i kao jedan povijesni pregled razvoja glazbe u Dubrovniku i njen utjecaj na šire društvo kroz dugi niz desetljeća. Knjigu se može promatrati iz različitih aspekata.
Često ste u Južnoj Americi. Postoji li neki poseban razlog čestim putovanjima tamo?
U Južnoj Americi, točnije u Argentini i Čileu, imam puno rodbine, preko sto rođaka. A drugo, to je kontinent glazbe i plesa, muzikalni kontinent. I to je jedan od razloga zašto sam često tamo. Idem na karnevale jer volim vidjeti kako ih oni organiziraju, volim vidjeti živu glazbu koje tamo ima napretek, za razliku od ovdje. To je kontinent koji živi nogomet, glazbu i ples. Jednom kad se zaljubiš i pronađeš u životu nešto što ti znači i odgovara, teško se odvojiti od toga. Vjerojatno sam trebao tamo biti rođen, a ne ovdje. Može se usporediti s Dalmacijom, a tamo i živi puno Dalmatinaca.