Na zidiću iza Kocke mora, spomenika dubrovačkim braniteljima, gradska vlast je 2007. godine postavila spomen obilježje.
„Braniteljima Dubrovnika kao znak trajnog sjećanja i vječne zahvalnosti“ uklesano je na kamenu, a ispod obilježja lovorov vijenac.
List lovora suh kao papar, na ukrasnoj traci koja je valjda nekad bila trobojnica crvena boja potpuno je isčezla. Dvije svijeće, jedna bijela a druga opet u nacionalnim bojama i s hrvatskim grbom, ugasle. Ma ne samo ugasle nego i pune otpadaka.
Tužno je i sramotno da se nitko od nadležnih nije sjetio na ovo spomen obilježje proteklih dana (barem prigodno) postaviti novi vijenac, dostojno i primjereno obilježiti ovo mjesto sjećanja na naše branitelje. Nitko se zapravo i ne sjeća kad je ovaj uveli i raspadnuti vijenac uopće i postavljen. Možda baš prije sedam godina, te 2007.
Kao da smo se jedino tada sjetili naših branitelja i njihove žrtve. A danas? Sve je otišlo u vjetar, svo ‘trajno sjećanje’ , ‘vječna zahvalnost’, poštivanje, pijetet… Baš kao i onaj suhi list lovora koji se jutros kao papar smrvio u ruci autora ovog osvrta…