Cijene svega su pošle u nebo, pa tako logično i čiščenja apartmana. Prije nekoliko godina bile su 15 eura sat, a sad su minimalno 20, češće 25 eura po satu. S tim da, s obzirom da su svjesne da su zbog manjka radne snage u boljoj pregovaračkoj poziciji, osobe koje se bave ovim poslom traže i više. I nesumljivo i dobiju.
Listajući po Facebooku stranice namijenjene za traženje radnika i posla naišli smo na razne ponude i komentare.
Dežurni komentatori
Primjerice gospođa je u objavi ponudila 20 eura po satu za čišćenje, na što su uslijedili komentari:
“Nema šanse ispod 50 eura po apartmanu za maksimalno 4 osobe.”
“Radim 30 eura po satu, uz osiguran smještaj, prijevoz i topli obrok.”
A tek broj i razina komentara osoba koje uopće ne traže posao nego se očito animiraju na tim stranicama ‘pljuvajući’ po poslodavcima!
Ponudio je tako jedan poslodavac plaću od 1100 eura za 5 sati rada dnevno, čiščenja apartmana, uz slobodan dan tjedno i osiguran smještaj.
“Sramotno mala plaća! Čistite sami za te pare!” – napisala je jedna od dežurnih komentatorica.
Nije problem koliko traže, nego što za to nude!
Situaciju nam je, naravno iz svoje pozicije, prokomentirala jedna privatna iznajmljivačica.
-Ma nije problem ni platiti! Problem je što većina spremačica s kojima sam ja surađivala traljavo radi taj posao i onda ja moram ići iza njih i čistiti. Znalo mi se događati da nađem doslovno busen dlaka u tuš kabini iza tog takozvanog čiščenja, šporke prozore, prljav pod, dakle neusisan i neofregan. Apartman koji imam je udaljen od stana u kojem živim tako da nisam brojala koliko vremena su te spremačice radile, ali po onome na što bih naišla iza njih, kad sam počela dolaziti jer su mi ocjene i kritike bile loše, mogla sam samo logično zaključiti da bi ušle unutra, promijenile posteljinu, bacile smeće i to je – to! E pa to nije posao! Ja sam prije čistila sama, sad više mi to zdravstveno stanje ne dozvoljava. Tako da, ponavljam, nije problem koliko traže, nego što za to nude. Ako će kvalitetno odraditi posao najmanji je problem platiti – kazala nam je.
Trebinjke, Srpkinje, eventualno Metkovke…
U svakom slučaju ono što je jasno poslodavcima, a što nam se potvrdilo uvidom u oglase i komentare na društvenim mrežama je da bez osiguranog smještaja nema šanse naći radnika. Jer u Gradu ljudi spremnih raditi poslove čišćenja, kao i ostale poslove u turizmu i ugostiteljstvu sezonski, jednostavno nema. Na oglase se javljaju gotovo isključivo osobe iz Trebinja, Srbije, ima nešto i “naših”, ali i iz Metkovića i slično.
Za jedne porast troška, za druge slatke brige
I dok vladajući i brojni koji su izvan posla turističkog iznajmljivanja prozivaju vlasnike apartmana za previsoke cijene, činjenica je da i njihovi troškovi, ukoliko nisu u mogućnosti ili pak ne žele taj posao obavljati sami, rapidno rastu.
I turističkim agencijama orijentiranima privatnom smještaju, koje u svom opisu posla imaju booking, pranje i čisćenje apartmana, troškovi nemilice rastu. Tako da, logično, i oni povisuju cijene iznajmljivačima s kojima surađuju. Kojima u konačnici, kad za usluge agencije plate minimalno 25, 30 ili čak 35 posto, pa podmire trošak platformi za oglašavanje koje su u prosjeku 15 posto, te porez, od izdavanja svog smještaja u prosjeku ostane pola od prodajne cijene.
Naravno da su to iz perspektive ljudi koji nemaju apartmane, a kamoli onih koji krpaju kraj s krajem u podstanarstvima, slatke brige.
Sve navedeno nema ni dobar ni loš predznak, izuzev suvišnih neprikladnih komentara dežurnih komentatora. Sve je to jednostavni logični proizvod zakona ponude i potražnje.
I kako dalje?
Jedino pitanje koje ostaje, a na koje bi nadležni konkretnim mjerama trebali dati odgovor što se reče jučer, je – kojim smjerom ćemo mi kao destinacija…? Jer sve do sada je bio pretežno čisto stihijski turizam, naročito u segmentu privatnog smještaja. Velika konkurencija, dakle opet zakoni tržišta sami po sebi, pomakli su stvari s mrtve točke u smislu da se ne može više pored toliko “napucanih” smještaja izdati svaka rupa. Makar ne u pred i post sezoni.
Upućeni tvrde kako je dugoročno rješenje u Zakonu o turizmu koji je na razinu lokalne samouprave spustio donošenje odluka o usmjeravanju turističke ponude kroz poticajne mjere ili/i restrikcije. Nadajmo se da će naši vladajući, tko god oni bili nakon lokalnih izbora, ove ovlasti promišljeno iskoristiti i uputiti Dubrovnik u smijeru, nećemo snobovski reći elitne, već visoko kvalitetne destinacije. U kojoj će prevladavati kvalitetni smještaji za turistički najam, uz naravno popratni sadržaj, kakvog Grad ali i cjelokupni turističko-uslužni Dubrovnik, zaslužuje. Ukoliko tako bude svi, posredno ili neposredno, uključeni u turističku djelatnost će zadovoljno trljati ruke. Najprije sami gosti, a potom nadležni, iznajmljivači, agencije i na koncu spremačice s početka priče.