Medijski je prostor zadnje vrijeme „okupirala“ tema konzumacije narkotika na dubrovačkom području, a „Pandorinu kutiju“ je otvorio sam gradonačelnik. Naime njegove su izjave o konzumaciji kokaina i ostalih droga na području Dubrovnika, koja se „mjeri u kamionima, a ne gramima“, šokirale i potresle jedan dio javnosti. Drugi dio je pak, ponajviše putem društvenih mreža, potvrdio ono što je Franković rekao. Kolokvijalnim rječnikom „nije otkrio toplu vodu“, samo je javno ukazao na „ono što svi znamo“ – da se zaista „šmrče na svakom kantunu“.
Iz Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske promptno su se oglasili priopćenjem za medije u kojem su naveli podatke kojima raspolažu, pohvalili se priznanjima resornog ministarstva za zaplijene, uhićenja i kazneno-pravna procesuiranja. Pozvali su se u tom priopćenju i na podatke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo uz zaključak da iz njih „ne proizlaze značajna odstupanja koja bi ukazivala na trendove rasta broja ovisnika na području ove Županije“.
Činjenica je ipak da ni zaplijene, uhićenja i procesuiranja, kao ni evidentirani broj ovisnika ne znače da stanje nije alarmantno. Štoviše, izglednije je da jest nego da nije. Jer zna se i po gradskim kuloarima priča, vidi… Na ovu smo iznimno važnu temu porazgovarali sa socijalnim radnikom i gestalt psihoterapeutom Markom Grgurevićem. Tim više što je bio viši savjetnik za skrb o djeci, mladima, obitelji i civilno društvo, te član Vijeća za prevenciju kriminaliteta i narušavanje javnog reda i mira na području Grada Dubrovnika, što upućuje dodatno da je itekako upućen u predmetnu materiju.
Gradonačelnikove izjave o problemu konzumacije droge na dubrovačkom području su sablaznile dio javnosti. Nastavno na njih, pojedini političari i ostale javne osobe ustvrdili su da nije droga uzrok problema s kojim se očito kao zajednica suočavamo, već tek posljedica. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?
Konzumacija droga je svjetski zdravstveni problem. Ja ne bih raspravljao o tome što je uzrok, a što posljedica, jer je jedno i drugo problem. Dostupnost velike količine droge na nekom području ukazuje i na veliku potražnju što definitivno govori o tome da imamo jako puno ljudi koji boluju od bolesti ovisnosti. Ako ćemo razgovarati o dostupnosti, naša policijska uprava je među vodećima u Hrvatskoj po rezultatima suzbijanja preprodaje droga i u kontinuitetu provodi preventivne aktivnosti po školama zajedno sa Zavodom za javno zdravstvo DNŽ. Također u Hrvatskoj pa i u Dubrovniku imate niz institucija koje se bave liječenjem ovisnosti rekao bih najviše do sada, od medicinskih, specijaliziranih odjela po bolnicama, zavodima za javno zdravstvo, do Obiteljskih centara, komuna, udruga, vjerskih zajednica u sustavu socijalne skrbi. Ovome mogu svjedočiti jer sam bio djelatnik u onom prvom sustavu kojeg je pokrenuo neuropsihijatar primarijus Slavko Sakoman. Problem je u tome što se od institucija u sekundarnoj i tercijarnoj prevenciji očekuje da poprave nešto što se evidentno događa u cijelom svijetu, a to je raspad obitelji i društvenih vrijednosti. Na prvom mjestu to je užurbani način života, trka za zaradom, za novcima. Materijalno bogatstvo kao temeljna vrijednost. Otuđenje čovjeka od čovjeka. U fokusu je fizički izgled, novac i natjecanje tko će biti ljepši i bogatiji. Općenito natjecateljski duh, materijalne vrijednosti za razliku od humanističkih vrijednosti i vrijednosti kršćanstva, koja je službeno dominantna vjera u Hrvatskoj, potiču razvoj ovisnosti. Umjesto učenja vrijednosti pomaganja, suosjećanja, solidarnosti, ljubavi prema bližnjem svom koje bi trebali prvenstveno dobivati u našim obiteljima i odgojno-obrazovnim ustanovama i time spriječiti razvoj bolesti ovisnosti. Nadalje, tu je obiteljski odgoj koji u jednu ruku ne uči djecu da istrpe frustraciju već ih stimulira da će se u životu sve odvijati kako oni žele potičući stalno prisustvo ugode, zaštitnički odgoj, što stvara lažnu sliku djeci o tome kako svijet funkcionira ili potpuno zanemarivanje djece kroz neimanje emotivnog kontakta, bez podrške. Ovo sve stvara usamljenost, anksioznost i depresivnost kod mladih ljudi, pa oni pribjegavaju sredstvima ovisnosti kako bi se „liječili“ i stvorili ugodu i potpuno se odvojili od stvarnosti koja je za njih psihički „teška“. Konzumacija droga, naravno osim početnog efekta ugode, stvara kasnije ozbiljne zdravstvene posljedice kao što su depresija, otkazivanje organa u tijelu, agresivnost, paranoja, ovdje se prvenstveno misli na speed i kokain koji su danas najčešće konzumirane droge. Ove posljedice nisu samo vezane za pojedince već i za obitelj, društvo i zajednice u kojima živimo jer se povećava broj ljudi koji su agresivni, paranoični i depresivni što u konačnici smanjuje sigurnost, produktivnost i zdravlje zajednice.
U sklopu naše „kulture“ konzumacija alkohola je također veliki društveni problem koji se reflektira na sva polja života, kako individualnog, obiteljskoj, poslovnog, tako i zajednicu generalno. Kako gledate na taj problem? Guramo li ga „pod tepih“? Pričamo li dovoljno i adekvatno o tome i, posljedično, djelujemo na prevenciji i saniranju posljedica? Prema rezultatima ne bi se baš reklo…
Alkohol kao i droga predstavlja na neki način „bijeg od stvarnosti“. Na ovim našim prostorima ne mislim samo na Hrvatsku već i na Mediteran i Balkan postoji stoljećima njegovana kultura pijenja. Što je i razumljivo jer je na ovim prostorima život težak već stoljećima, mnogobrojni ratovi, migracije stanovništva, gubitak sigurnosti, siromaštvo su na neki način proizveli „lijek“ protiv surove realnosti. Prije masovne upotrebe droga alkohol je bio ta droga koja je pomagala da se „lakše živi“ da se ostvaruju lakši društveni kontakti. Nažalost kao i droga on isto ima katastrofalne posljedice na zdravlje i sigurnost. Oštećenje unutarnjih tjelesnih organa, depresiju, agresivnost, narušene međuljudske odnose, nasilje. Također kao i ovisnost o drogama ovisnost o alkoholu spada u psihijatrijska oboljenja. Postoje preventivni programi u sustavu obrazovanja koji bi trebali između ostaloga i spriječiti razvoj ovisnosti kao i stroga pravila sankcioniranja pijenja recimo pijenje alkohola maloljetnika na javnim mjestima kao i prodaja alkohola maloljetnicima u restoranima i trgovinama. Također u javnim službama, državnim, gradskim županijskim upravama, ustanovama, poduzećima zabranjena je konzumacija alkohola. S druge strane imamo reklame koje potiču pijenje pive i povezane su nekad sa sportom i navijanjem. U turizmu se vrlo često koristi alkohol kao promocija određenih turističkih destinacija. Ono što je važno je jednako kao i kod droga, a to je utjecaj obitelji i obrazovnog sustava na odgoj djece i mladih. Kao i kod droga poruku bijega od realiteta kroz konzumaciju alkohola, bijeg od loših osjećaja, od suočavanja s frustracijama, od neuspjeha je nešto što moramo isključiti učeći pravilne načine nošenja sa „težinom“ života u svojim obiteljima i preventivnim programima u obrazovnim institucijama. Učenje o prepoznavanju i izražavanju emocija, prihvaćanju neuspjeha, učenje empatije, učenje preuzimanja odgovornosti za svoje ponašanje i odluke u životu, učenje nenasilne komunikacije, učenje o samostalnosti u životu je nešto što može prevenirati bolest ovisnosti kao i općenito poboljšati mentalno zdravlje djece i mladih te ih pripremiti za izazove koje ih čekaju u životu u odraslosti.
Vratimo se na spomenuti ključni problem – mentalno zdravlje, koje nam je, što je doduše i svjetski negativni trend, sve ugroženije. Kako biste generalno ocijenili mentalno zdravlje u našoj zajednici, sustav prevencije mentalnih oboljenja, pružanja pomoći mentalno oboljelim osobama i uopće dostatnosti i adekvatnosti kapaciteta za nositi se s ovim, malo je reći, velikim problemom?
Mentalno zdravlje i bolesti ovisnosti su kako sam već naveo u izravnoj vezi, loše mentalno zdravlje dovodi do razvoja bolesti ovisnosti tako da je pomoć obiteljima i odgojno – obrazovnom sustavu u stvaranju okruženja za zdravi razvoj djece najvažniji zadatak zajednice. Ako uspijemo ovo postići naša djeca će moći proći bez ometanja psihološki proces odrastanja i separiranja od roditelja. Za ovaj proces odgovorna je i zajednica u kojoj živimo. Stvaranje „klime“ u kojoj je ljubav, pomaganje, solidarnost na prvom mjestu za razliku od poticanja natjecanja u stvaranju materijalnog bogatstva, poticanje mržnje i ne reagiranja na nasilje, najvažnija zadaća za razvoj mladih ljudi. To u konačnici stvara sigurno i zdravo okruženja za život.
Obitelj i odgojno obrazovni sustav danas trebaju veliku podršku a za to im treba pomoć od osoba koje se bave politikom, upravljačkim zanimanjima do profesionalaca iz pomažućih profesija. Bez ove pomoći imat ćemo za život sve nesigurniju i za zdravlje ugroženiju zajednicu.
Djeca i mladi, nastavno na navedeno, sve su ugroženija kategorija. Nikad više djece i mladih sa psihičkim poteškoćama. U čemu nalazite uzroke i što bi trebalo poduzeti bolje, više, a očito je potrebno, da pružimo ruku pomoći toj najosjetljivijoj populaciji? Što biste savjetovali roditeljima u ovom pogledu, što odgojno-obrazovnim djelatnicima, što rukovodstvu i djelatnicima nadležnih ustanova za prevenciju mentalnih oboljenja i liječenje?
Kako sam već naveo, za prevenciju psihičkih tegoba kod djece prvenstveno odgovornost leži na obiteljima i na odgojno-obrazovnim ustanovama. Kako je očito da obitelji zbog izazova koje nosi život u današnjem svijetu, s pogrešnim sustavom vrijednosti koji se najviše nameće kroz društvene mreže, te pretjeranom digitalizacijom života koji doprinosi otuđenju, ne može sama iznijeti ovaj problem. Potrebna je dakle pomoć čitave zajednice prvenstveno kroz odgojno-obrazovni sustav i kroz djelovanje civilnog društva te ustanova i institucija u području pomagačkih djelatnosti. Dakle, potrebno je pokretanje ili unaprjeđenje postojećih preventivnih programa za pomoć obitelji i to od vrtićke dobi djece do adolescencije koji će predstavljati sustavnu pomoć u odrastanju djece. Današnje roditeljstvo bez ovakve sustavne pomoći je na velikim mukama. Također potrebno je podupirati i razvoj savjetovališta za roditelje , djecu i mlade u zajednici kroz institucije, civilno društvo, privatni sektor od strane uprava i donositelja odluka u zajednici.
Uopće način života danas i sustav vrijednosti, iz temelja što se reče, su se promijenili u odnosu na primjerice 10-15-20 godina. Negativne posljedice su evidentne. Što činiti po tom pitanju? Tko? Kako?
I u kojoj mjeri je prisutna i koliko bi mogla biti i na koji način poboljšanja suradnja svih relevantnih dionika društva kako bi se stvari pomakle s mrtve točke i kako bi bilo bolje…? Treba postići politički konsenzus da je pitanje sigurnosti i zdravlja u zajednici najvažnija kategorija u koju treba ulagati i znanje i novac. Bez postizanja ovog konsenzusa „crno nam se piše“ u bliskoj budućnosti. Imati ćemo veliki porast nasilja, suicida i velik broj ljudi sa težim mentalnim oboljenjima.
