Utakmica za treće mjesto na Final sixu LEN Lige prvaka u Barceloni bila je posljednja utakmica na kojoj je Mile Smodlaka bio pomoćni trener Vjekoslavu Kobešćaku. Naime, Mile je najavio kako od 1. lipnja 2015. godine neće biti članom stručnog stožera VK Jug Croatia osiguranje.
– Nakon dvije i pol godine provedene u Dubrovniku, postalo mi je jasno da kao obitelj ne možemo funkcionirati na ovaj način. Dubrovnik ili Split? To je bila stalna dvojba, ali kako su djeca u godinama kada ih je teško ponovo odvajati od prijatelja i mijenjati im škole, povratak u Grad jednostavno nije bio realna opcija, iako smo vrlo intenzivno o tome razmišljali. Dakle, radi djece sam se odlučio na taj potez. Morao sam birati između obitelji posla i odabrao sam obitelj. Natavit živjeti ovako bez djece mi je postalo preteško – i meni i njima.
Zbogom ili doviđenja?
– Ne znam. U ovom trenutku više volim reći doviđenja jer nikada ne znaš što ti život nosi. Ali Jug je meni uvijek bio i ostat će u srcu. Možda se neke stvari u mom životu poslože drukčije, pa se počne mijenati razmišljanje. Došli smo u fazu kada mi je obitelj počela patiti zbog odvojenosti. U prvom redu djeca. Najmlađi sin me je pitao zašto ne želim živjeti s njima u Splitu i trenirati nekoga u Splitu. Jednostavno se zapitaš ima li smisla? Valjda je to tako u životu – ne možeš imati sve najbolje na jednom mjestu.
Vidiš li se i dalje u vaterpolu?
– Poznavajući situaciju u Splitu i uzimajući u obzir moja ranija iskustva sa splitskim vaterpolom, mislim da odlazak iz Juga vrlo vjerojatno znači i kraj moje vaterpolske karijere.
U dvije i pol godine trenerskog rada radio si i s mladima i sa seniorima? Povuci paralelu!
– Nemam toliko iskustva ni s mladima, a ni sa seniorima. Trebalo mi je vrijeme da pohvatam konce i da se iz igračkog filma prešaltam u trenerski. Taman kad sam počeo hvatati konce i kad su mi se počele slagati kockice kako raditi s djecom sam otišao raditi sa seniorima. To jedno s drugim nema nikakve veze. Atraktivnije je raditi sa seniorima, ali sve ima svoje prednosti i mane. Rad s djecom je opušteniji i lagodniji, dok je rad sa seniorima pun stresa. Kao sportaš sam naučio na stres i nedostajale su mi važne utakmice, pune tribine, naboj uoči takvih utakmica… Nažalost, nisam proveo dovoljno vremena ni u jednom ni u drugom da bi se mogao izjasniti što mi je draže i što mi više odgovara.
Jesu li ti tvoje ime, igračka karijera i svi uspjesi bili prednost ili kočnica u trenerskom poslu?
– Teško mogu procijeniti, tu bi objektivniji mogao biti netko sa strane. Ne mislim da bi čovjeku to trebao biti problem ili otegotna okolnost. Kada iz igračke karijere pređeš u trenersku jako je bitno što prije prestati s razmišljanjima poput: “Što bi ti učinio u datom trenutku da sam bio u bazenu”. Jednostavno treba počet razmišljati glavama svojih igrača i shvatiti što je njima u tom trenutku potrebno.
Kada je u pitanju seniorska momčad na klupi Juga si proveo jednu i pol sezonu o kojima bismo mogli pričati danima. Molim te najprije za presjek razdoblja u kojem si bio pomoćnik Mihu Bobiću?
– Koliko god ste u radu s djecom lišeni stresa, toliko ste u seniorskom bombardirani raznom vrstom problema,a mi smo ih imali jako puno od prvog dana kad sam s Miškom preuzeo seniore. To se dogodilo u najgore moguće vrijeme. Mislim da bi bilo puno lakše i Mišku i meni da se to dogodilo na početku sezone, a ne u sredini nakon poraza i svih turbulencija koje je ekipa imala tada. Međutim, Miško je neke stvari pokrenuo. Taj kotač nije bilo lako okrenuti preko noći u pravom smjeru. Mislim da je Miško zaslužan za puno toga što će se tek vidjeti kroz određeno vrijeme, možda godinu ili dvije. Njegovim dolaskom se taj zamašnjak definitivno počeo okretati i uspostavio se red. Insistiralo na nečemu što se davno propustilo napraviti. Naravno da je zbog toga došlo do problema i sve je to u tom razdoblju opterećivalo momčad.
Nakon Miška je došao Vjeko…
– Donio je dodatnu energiju i njemu se, kao čovjeku sa strane, bilo puno lakše uhvatiti u koštac sa problemima koje je ljudima iznutra bilo teško rješavati. Jednostavno je nekad potrebno dovesti nekoga sa strane da bez grižnje savjesti povuče određene poteze i presječe određene navike kako bi se krenulo ispravnim putem. Obrisi svega toga su se već vidjeli u završnici ove sezone. Malo je falilo da se napravi pravi podvig. Bili smo jako blizu osvajanja PH, ali možda je za sam klub bolje da se to nije dogodilo u ovoj sezoni jer je moguće da bi sam sebi zamazali oči i zamaskirali ono što treba ispraviti. Nekad je duži put teži, ali jedini ispravan. Brod je s Miškom, a potom i s Vjekom zauzeo pravac koji je dobar. Treba malo strpljenja i rezultat neće izostati.
Da možeš, bi li išta promijenio u svojim odlukama u posljednjih godinu i pol dana. Bili. primjerice, imao čvršći stav u određenim situacijama?
– Sigurno bi promijenio jer bilo je grešaka i s moje strane. No, nisam bio toliko u poziciji da odlučujem jer kao pomoćni trener ipak imam neku drugu, više savjetodavnu ulogu. Ali apsolutno da bih sada neke stvari promijenio.
Mile Smodlaka je neizostavan dio povijesti Juga. Uostalom, počasni si član kluba. Do sada smo uglavnom govorili o Jugu jučer i danas… Zanima nas tvoje viđenje Juga – sutra?
– Ne bojim se za budućnost Juga. Razlog? Maloprije sam govorio o pravcu kojega smo uhvatili. Budite sigurni da će se Jugu vratiti i publika samo ako pristup igrača bude onakav kakav je bio u zadnjih nekoliko utakmica u doigravanju za prvaka Hrvatske. Ne trebaju Dubrovčanima trofeji i tko zna kakvi rezultati da bi voljeli Juga, oni vole požrtvovnost, srčanost i borce. Mislim da smo na tom putu i ako ga zadržimo bit će svega. Jug je klub koji je posložen od glave do pete i ne treba sumnjati ni trenutka u svijetlu budućnost. Ipak, sad već kao bivši, od Uprave i svih ljudi koji odlučuju tražim malo strpljenja za trenere. Ništa se ne može napraviti preko noći.
Izvor: Jug.hr