Zasigurno ste svi već pročitali o u najmanju ruku spornom slučaju eutanaziranja 25-godišnje Španjolke i to nakon gotovo dvije godine pravne bitke koju su vodili njezini roditelji uz pomoć odvjetnika Španjolske katoličke crkve, s namjerom da joj spase život.
Noelia Castillo Ramos eutanazirana je 26. ožujka, nakon što joj je poslije sudskih postupaka koji su se vodili na svim instancama, odobrena eutanazija koju je zatražila u travnju 2024. godine. Dijagnoza koju je imala je opsesivno-kompulzivni poremećaj i granični poremećaj osobnosti, te teška depresija. Da je strašno patila odavno – jest. Bila je žrtva teških životnih okolnosti, a tijekom boravka u centru za maloljetnički pritvor proživjela je grupno silovanje. Pri pokušaju samoubojstva skakanjem sa zgrade pretrpjela je ozlijede zbog kojih je završila u invalidskim kolicima. Nije nalazila više razloga za život i živjela je u teškoj patnji i proživljavala duševnu bol. Međutim, je li to razlog za odobriti eutanaziju? Mnogi, pa tako i ja, smatraju da nipošto nije i to iz više razloga.
Teško depresivna, a mentalno sposobna i potpuno svjesna?
Najprije, u španjolskom zakonu stoji da osoba mora patiti od ozbiljne i neizlječive bolesti ili ozbiljnog, kroničnog i onesposobljavajućeg stanja, što određuje liječnik. Mora biti mentalno sposobna te potpuno svjesna u trenutku podnošenja zahtjeva za eutanazijom. Ujedno, mora biti punoljetna, imati španjolsko državljanstvo ili imati legalni boravak dulje od 12 mjeseci. Prema svemu što smo kroz medije uspjeli iščitati možemo zaključiti kako je ova nesretna mlada djevojka ispunila samo posljednje; punoljetnost i španjolsko državljanstvo.
Doduše ova formulacija je po mom sudu preopćenita, nedovoljno određena i za nešto ovako delikatno posve paušalna. Koliki broj ljudi živi s ozbiljnim i neizlječivim bolestima? Koliko ih živi s ozbiljnim, kroničnim i onesposobljavajućim stanjima? A čak i laici znaju da je u sklopu kliničke slike depresije, naročito teške, česta suicidalnost. Pa upravo iz tog razloga se osobe i prisilno hospitaliziraju dok se farmakoterapijom i psihoterapijom ne otklone suicidalni porivi. Jedno od ključnih pitanja je – je li uopće s dijagnozama koje je imala ova djevojka bila mentalno sposobna i potpuno svjesna da uistinu želi skončanje života?! Teško, ako ne i posve nemoguće!
Nesanica, bolovi, manjak ciljeva – opravdan razlog za (samo)ubojstvo?!
Ovaj je slučaj, s razlogom, potresao svijet. Naime, eutanazija u zemljama u kojima je dozvoljena, odobrava se u pravilu terminalno oboljelim bolesnicima koji proživljavaju nesnosnu bol i patnju. Nije sporno da je djevojka patila, ali je itekako sporno zbog te patnje koja je, ponavljam, dio kliničke slike duševnih bolesti koje je imala, odobrenje eutanazije. Mnogi stručnjaci tako njezino eutanaziranje smatraju ubojstvom.
Ono što je izjavila u intervjuu koji je emitiran nedavno na jednoj od španjolskih tv mreža zapravo je klasični opis stanja teško depresivne osobe.
„Nemam želju ništa raditi – ne izlaziti, ne jesti, ne raditi apsolutno ništa… Spavanje mi je jako teško; osim toga, patim od bolova u leđima, kao i od bolova u nogama. Čak i prije nego što sam zatražila eutanaziju, svoj sam svijet doživljavala kao vrlo mračan; vidjela sam vrlo mračan kraj pred sobom. Nisam imala nikakve ciljeve, nikakve ciljeve – apsolutno ništa – i još uvijek nemam nikakve ciljeve, nikakve ciljeve“, opisala je.
Ako je ne imati ciljeve u jednoj fazi života i to vrlo ranoj, manjak apetita, nesanica, mračan pogled na svijet, ponavljam školski simptomi depresije, opravdan razlog za eutanaziranje onda s punim pravom možemo postaviti pitanje – pa kud ide ovaj svijet? I hoće li ovaj slučaj postati svojevrsni presedan da se osobama koje se ovako osjećaju umjesto hospitalizacije i psihijatrijske pomoći nuditi eutanazija? Vrlo izgledno da bi mnogi koji se osjećaju slično, odnosno boluju od teške depresije sa suicidalnim porivima, mogli zatražiti eutanaziju potaknuti ovim strahotnim primjerom. I što? Odobravat će se? Prestrašno!
Ovdje se „ne radi o terminalnoj bolesti, već o dubokim ranama koje vape za pažnjom, liječenjem i nadom. Kad život boli, odgovor ne može biti skraćivanje puta! “, istaknuli su iz španjolske katoličke crkve. I svatko imalo normalan će se složiti.
Pandorina kutija
Ovdje se ne radi (samo) o jednom izgubljenom mladom životu, već otvaranju vrata i to širom za pokretanje trenda masovnih samoubojstava, odnosno ubojstava nastavno na gore navedenu činjenicu da je poriv za smrti dio kliničke slike teške depresije. I umjesto da se takve osobe prisilno hospitaliziraju i da ih se liječi pomagat će im se da ubiju? Ponavljam – prestrašno!
Činjenica da roditelji u ovom slučaju nisu uspjeli napraviti ništa da spriječe da im se kćer eutanazira dodatno i to jako zabrinjava. Ljudi su bili spremni postarati se da im kćer dobije adekvatnu medicinsku pomoć, brinuti o njoj, ali su potpuno ignorirani, jer je ona eto punoljetna. Kako je depresija bolest koja je već sada na razini pandemije i sve je prisutnija među mladim ljudima zastrašuje vrlo izvjesna mogućnost da ih sve više odustane od borbe i spas, poput ove mlade Španjolke, potraže u skončanju života.
Sreća pa Hrvatska ne dozvoljava eutanaziju!
Moram priznati da sam sretna da naša država ne dozvoljava eutanaziju. Ono što smatram čisto formalno-pravnim propustom nadležnih, je činjenica da se eutanazija nigdje pravno zasebno ne regulira, već se podvodi pod kazneno djelo „usmrćenje na zahtjev“. Ali, s obzirom na broj zemalja koje su legalizirale eutanaziju mogli bi reći – svo zlo s tim. Bitno da je zabranjena i daj Bože da tako ostane!
Ovaj tragičan slučaj nas upućuje da se, umjesto da se povodimo za tim „razvijenim“ zemljama, okrenemo jačanju resursa za pravovremenu i adekvatnu psihološku pomoć svima kojima je potreba. Da djelujemo preventivno na svim društvenim razinama kako bi što manje osoba, naročito mladih, oboljelo od depresije i drugih duševnih poremećaja. A ako već obole onda ih, kako naš zakon i propisuje, za slučaj da su opasne za sebe i/ili okolinu, dakle ili suicidalne ili pak agresivne i opasne za ukućane i ostale, treba prisilno primarno za njihovo dobro smjestiti opet pravovremeno u zdravstvenu ustanovu gdje će im se pružiti pomoć kroz liječenje.
Čovjeku čovječje – Bogu Božje!
Eutanazija spada u red najdelikatnijih bioetičkih pitanja. Čak i ako bismo smatrali da je opravdano dozvoliti je u slučajevima terminalnih bolesti koje sa sobom nose golemu bol i patnju, iz ovog slučaja, ali ne samo ovog, uviđamo koliko je opasno čovjeku dati moć Boga – da odlučuje kada život ima prestati. Čak i kod terminalnih oboljenja upitna je sposobnost rasuđivanja, posljedično i donošenja odluka, oboljelih. Pa je pitanje je li odluka o potpomognutom suicidu istinska volja oboljele osobe ili posljedica teške patnje i očaja zbog situacije, koja nerijetko, uz primarno oboljenje uzrokuje i depresiju. Pa je onda pitanje je li odluku „donijela“ depresija ili osoba sama. Na koncu medicina je do danas toliko uznapredovala da je uz pomoć brojnih lijekova moguće ljudsku patnju, pa bila fizička ili psihička, svesti ako ne na minimum, onda svakako neusporedivo sa onim što su bolesnici prolazili u ranijim fazama ljudske povijesti.
Ja bih zaključila – čovjeku čovječje, Bogu Božje! Mogu neki smatrati kako je ovakav stav zastario, možda čak i neempatičan naspram ljudi koji i tako umiru, a muče se. Međutim, evo vidimo što se događa kad se, kako sam gore navela, „otvore vrata“ čovjeku da uđe u prostor Boga koji odlučuje koliko će tko živjeti.
