-U Parizu sam krajem listopada izlagao na dvjema zasebnim izložbama, prvo na Eiffelovom tornju a dva dana kasnije u prostoru Muzeja Louvre. Prva izložba je otvorena 23. listopada 2014. god., kada sam izlagao na Eiffelovom tornju u povodu obilježavanja 125 godina od njegovog otvaranja na Velikoj svjetskoj izložbi tj. ‘La Grande Exposition Universelle’ održanoj 1889. god. Na istoimenoj izložbi ‘La grande exposition universelle’ koja je održana u Dvorani Gustave Eiffelle na prvom katu Eiffelovog tornja izložio sam svoje tri slike u tehnici akrila i mix mediae na lanenom platnu, dimenzija 80×80 cm, sukladno propozicijama izložbe – počinje svoju priču o ‘pariškom iskustvu’ naš priznati slikar i kapetan Stjepko Mamić, koji je među osamdeset slikara, kipara i dizajnera iz 31 zemlje izlagao na ovom prestižnom mjestu.
Kako ste odabrani među osamdeset umjeznika, od toga 50 slikara?
U tu sam selekciju ušao prema odabiru međunarodnih kritičara, ponajviše zahvaljujući dr. Salvatoreu Russu i dr. Francescu Severiu Russu koji su ujedno bili kuratori izložbe a koji su moj rad pratili od mog ovogodišnjeg studijskog boravka na Academia d’Arte Firenze. Odabrali su me zbog inovativnosti tehnike rada te osobitosti kolorističkog izričaja u mojim slikama. Kako se kaže, slika može biti ne znam kakva, ako je ljudi ne osjete, ako ih ne dotakne neće ‘uspjeti’. Slika mora živjeti svojim vlastitim životom, biti dio svijeta, pogleda, ljubavi. I samo takva slika ‘s dušom’ će se negdje skrasiti, u nečijem domu , galeriji ili nekom drugom životnom prostoru …
Na izložbi na Eiffelovom tornju, osvojili ste i prestižnu nagradu, ali i stekli nova prijateljstva.
Velika čast je već biti uvršten u jednu takvu svjetsku selekciju. Osobito zadovoljstvo je i činjenica da mi je plaketu ‘The Best Artist in the World for Stylistic Value’ uručio svjetski prizanti umjetnik slikar Jose Van Roy Dali, sin čuvenog Salvadora Dalia. Doživljaj za kojeg bih rekao ‘once in a lifetime, čija ekskluzivnost je i u činjenici da se obilježava svakih 25 godina. Na izložbi sam upoznao mnoge drage kolege umjetnike s kojima sam i nakon izložbe ostao u kontaku, uključivo i Jose Van Roy Dalia koji je jako drag i pristupačan i koji mi je ugodnom razgovoru na vernissageu rekao da je u više navrata bio u Hrvatskoj, ali nije nikada bio u Dubrovniku. Zato sam ga pozvao da dođe u naš lijepi Grad, što je sa zadovoljstvom prihvatio.
Uslijedila je izložba u ‘Carrousel du Louvre’?
Druga izložba, koja je uslijedila dva dana nakon Eiffela bila je na jesenjem likovnom salonu ‘Carrousel du Louvre’, u izložbenom prostor u čuvenog Muzeja Louvre, gdje stižu slikari iz cijelog svijeta kako bi pokazali svoja djela kao i galerije sa umjetnicima koje zastupaju. Ovdje sam bio izložio moju sliku ‘Two Lovers’ iz serije ‘Rendez- Vous’ koju je zamijetio direktor poznate pariške Galerije ‘Artitude’ Gospodin Jean-Pierre Lorriaux koji mi je predložio suradnju. Nakon toga smo potpisali Ugovor temeljem kojeg su moja djela uvrštena u stalni postav ‘Galerije Artitude’ i oni me zastupaju u Francuskoj i svijetu.
Slijedeće godine organizirat će moju veliku samostalnu izložbu u Parizu te četiri izložbe u drugim francuskim gradovima. Izlagat ću u Espace Pieer Cardin u listopadu 2015. u sklopu 7. Salona Business Art-a te biti sudionikom izložbama diljem svijeta: Sao Paulo, New- York-u , Šangaju, Berlinu i Londonu . Za sve je umjetnike bitno da svoja djela pokažu svijetu. Mi smo mala zemlja i normalna je stvar, ljepše je kad se izađe na svjetsko tržište i onda – što ti Bog da ! Ako procijene da si dobar, dobar si, ako kažu da si loš, otpadaš. Konkurencija je iznimno jaka, treba imati veliku dozu originalnosti i slobode, ali i da se pri tom “ne kosi” s mnogim načelima umjetnosti. Umjetnost bi morala biti dobra, lijepa i pozitivna. Mislim da u današnjem svijetu imamo previše crnih i depresivnih novosti, preko svih medija i kanala, i onda vam ne treba neka nevesela, crna, depresivna slika na zidu…
Zato su Vaše slike koloristički iznimno bogate, potpuna suprotnost depresiji. Na njima je stalno prisutno more, morski motiv, koji Vas prati cijeli život, bez obzira bili kapetan, slikar…
Više ne plovim, svoje putovanje brodom sam završio i usidrio se u mom rodnom Dubrovniku . To je bio lijepi, teški i naporni dio života, koji je uz sve teške stvari bio na svojevrstan način i divan, životno bogat a omogući i egzistencijalnu sigurnost . Uz težinu i ozbiljnost posla , ipak daje čovjeku prliku da upozna svijet, razne kulture i ljude i to je ogromno iskustvo. Sada, u svim mojim slikama, more je unutra, jer ja sam ipak – čovjek mora, s mora. More i sve povezano s morem mi je neiscrpna inspiracoija, jedan vid punjenja životnih baterija. Bez mora ne bih mogao živjeti.
Nakon izložbi u Parizu, čeka Vas još mnoštvo putovanja, izložbi.
Sami ugovor s galerijom ‘Artitude’ će, nadam se, donijeti pozitivne pomake. Prilika da se pokažem svijetu je velika a s druge strane, izložbe će se u biti događati bez mog prevelikog angažmana u smislu organizacije. Naime do sada sam uvijek imnao pune ruke posla oko organizacije izložbi počev od kataloga, plakata, pozivnica, transporta, eventa što je iziskivalo puno vremena i energije a sad je to obveza Galerije Artitude . Ovako ću imati vremena za slikanje. No prvo moram odraditi već ranije dogovorene izložbe. Za par dana ponovno idem u Pariz na Europsko Biennale koji će se održati od 5. do 9. 12., u siječnju 2015. idem u Palermo na Europski Biennale , veliku međunarodnu izložbu koje će biti održana na četiri predivne lokacije. Tamo ću izložiti dvije slike od čega je jedna slika velikih dimenzija s motivom našeg Grada; nakon toga izlagat ću početkom veljače u Oxfordu a krajem veljače ponovno idem u .Firencu gdje ću izlagati u Muzeju ‘Casa di Dante Alighieri’ i natjecati se za Boticcelijevu nagradu. U travnju 2015. slijedi izložba u Barceloni u Nacionalnoj galeriji suvremene umjetnosti. Zatim dolazi moja samostalna izložba u Saatchi gallery u Londonu, što smatram da će mi biti najzahtjevnija dosadašnja izložba. Planirana je izložba u Melbournu , što je dosta komplicirano zbog daljine, troškova a posebno zbog velikih restrikcija na granicama unosa vrsta drveta ,tj . drvenih dijelova slika. No, svako malo dolazi sve više i više poziva na učešća na različitim izložbama diljem svijeta. Međutim, kada bih, u posljednjih šest mjeseci, išao sve prihvatiti, onda bih takoreći, spavao u avionu. Vremenski zahtjevno, ekonomski zahtjevno, jer u nas to nije toliko prepoznato da se dobije neki ekonomski ‘support’. Čovjek treba odlučiti gdje će poći, a što će biti u budućnosti, to ćemo vidjeti.
Koji je Vama omiljeni slikar, Vaša inspiracija?
Zavisi, jedan od omiljenijih je Amedeo Modigliani, slikar jednoga doba, vremena, drag mi je zbog upotrebe boja koje su bile novina u to vrijeme, dalje definitivno Dali, ali našlo bi se tu još i puno drugih slikara. Od naših slikara, Mladen Veža mi je drag. Slike promatram kao i vino. Neko vino može biti najbolje i najskuplje ali ako te boli glava nakon dvije čaše, ono nije za tebe. Ima puno slikara koji nisu prepoznati i razvikani svojim imenima, možda će nakon nekog vremena, ili nakon smrti, kako to već obično biva, biti više priznati.
Što se mene tiče , uglavnom slikar sam momenta, jednostavno kad me uhvati inspiracija, uzmem platno i počnem slikati. Većina slikara skicira, proba, pa manji formati i prebacivanje na veći, što je u redu, ali ja volim ‘bljesak’!
Svjetski ste poznati no jednako aktivno, s ljubavlju, radite i u lokalnoj zajednici. Vi ste slikar Dubrovnika, aktivno ste tu, u Gradu. Kakvi su odnosi među slikarima u gradu?
Mi smo svi ovdje i kolege i dragi prijatelji! Kao što se oni raduju mom uspjehu, tako se i ja radujem njihovom uspjehu, nema konkurencije ni ljubomore, svi smo mi djeca ovoga Grada, ovog podneblja. Dubrovnik je moj grad. Navegavajući trideset godina po svijetu imao sam jako puno prilika promijeniti mjesto boravka, ostati živjeti u drugim dijelovima svijeta, no nikad mi to nije padalo na pamet. Nakon toliko godina navegavanja, kad bih se vraćao doma, avionom preko Grada, meni svaki put srce zatitralo. Dakle, nema tog izazova niti ponude da bih mogao napustiti Grad.
Kako nastaju Vaše ribe, masline, uvale, barke..?
Moja svaka slika napravljena je u trenutku inspiracije i dobre volje, zato što sam bio sretan što je pravim, a niti jedna nije napravljena iz preše ili potrebe da se nabrzinu napravi. Sve što se radi nabrzinu ili pod pritiskom gubi svoju draž. Čovjek gubi sebe i kvalitetu, dolazi do osipanja. Zato su moje slike podijeljene u serije, pa u nekom vremenu radim više slika s npr. s uljem, pa se prebacim na akril ili kombinirane tehnike sa zlatnim i srebrnim listićima,mijenjam teme i tehnike. Puno koristim špatule, penila tj. kistove manje. Špatula mi daje veću mogućnost rada, jer kad se radi njome, boje direktno miješam na platnu i drugačija je tehnika od rada kistom.
Koliko je zahtjevnija?
Špatula je uistinu zahtjevnija ali kad se tehnika svlada s njom je ugodno raditi, može biti brza, okretna, omogućava energične poteze. No njenim vrškom ili bridom se mogu raditi i tanki nježni potezi, sitni detalji, ovisno o jačini pritiska postiže se transparentnost , ‘razrađuje’ nijansa, intenzitet boje. . Ako radite npr s penilom onda biste morali promijeniti više različitih penila a opet ne bh mogao postići tu energičnost poteza. Ovako špatula me ‘nosi’, ne dopušta gubitak vremena.
Moje slike su tako više teksturirane; kada prelazite rukom po njima, možete osjetiti svaki moj potez i shvatiti kako je slika stvarana. Moglo bi se reći kako su reljefne. Špatula nudi mnoštvo toga. Neki slikari je ne vole, a oni koji je svladaju teško je se odreknu. No, treba njegovati razne tehnike rada i ne biti isključiv, vezati se samo za jednu tehniku.
Nakon toliko putovanja, odlaska i dolaska natrag doma, možete li usporediti situaciju u umjetnosti ovdje i vani?
Ljudi vani umjetnost drugačije doživljavaju, više je cijene. Radi se ozbiljno, na drugačijem principu, ako vrijediš vrijediš . Kod nas još uvijek na žalost politikantstvo ima dosta utjecaja, tko kome i zašto dodjeljuje različite potpore, izložbene prostore , kako se što ocjenjuje i procjenjuje i mislim da je vrijema da takvo što nestane iz svih pora društva. U svijetu je danas umjetnost, osobito zadnje dvije, tri godine u ekspanziji, gledano s recimo, ekonomskog stajališta. Tako mnoge zemlje ulažu u svoje umjetnike, u svoju kulturu, cijeneći da će im se to vratiti na mnoge načine. Ja osobno do sada nikada nidam dobio niti lipu potpore ni od koga.
Kad možemo očekivati izložbu u Dubrovniku?
Planirana je moja samostalna izložba u Galeriji Sebastian tijekom iduće godine koju ću zbog novonastalih obveza prema pariškoj galeriji nastojati ‘uklopiti’ negdje između izložbi u Parizu i Berlinu, vjerojatno od lipnja od rujna 2015. a što ću uskoro dogovoriti preciznije s Mariom Dujićem , vlasnikom i voditeljem galerije Sebastian s kojim se uvijek sve ljudski može dogovoriti.
Moja zadnja samostalna izložba u Gradu je bila u Palači Sponza u listopadu 2013. god. a prije nje 2011. god. u mom starom ataljeu-galeriji u Širokoj ulici, prije toga 2010. u izložbenom prostoru Matice hrvatskih iseljenika u Petilovrijencima. Mislim da je dvije godine lijepo razdoblje za prirediti neke nove slike i učiniti izložbu drugačijom na moje osobno ali i i zadovoljstvo posjetilaca izložbe.