Još kao dijete volio je crtati i slikati pa je pravi izbor nakon osnovne škole bila Umjetnička škola u kojoj se Ivo Vodopija počeo ozbiljnije baviti slikarstvom. Danas je Ivo Vodopija 26-godišnji akademski slikar koji je svoje znanje usavršio na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Po povratku s fakulteta Ivo je nastavio raditi, pa je nedavno imao i prvu samostalnu izložbu u Dubrovniku, a projekt na kojem trenutno aktivno radi je lik Cvijeta – eko superjunaka koji je dio kampanje Općine Konavle kojom žele podići svijest o ekologiji. S Ivom smo razgovarali o njegovim dosadašnjim uspjesima, izložbama i liku Cvijeta.
Kako je došlo do suradnje s Općinom Konavle na kampanji ‘Budi kao Cvijeto’?
Općina je već imala ideju za kampanju. Željeli su se približiti svim generacijama, pogotovo djeci. Ja sam prvo razmišljao o maskoti ili superjunaku kao glavnom liku. Iz Općine su već imali nekoliko ideja: kako bi se lik trebao ponašati, koje poruke bi slao, kako bi mogao izgledati, čime bi se bavio. Imao sam slobodu što se tiče vizualnog i kako ga dočarati. Cvijeto je pravi Konavljanin, zato i ima konavoske elemente. Tako je Cvijeto u modrom kombinezonu jer je radnik, a ima žute rukavice koje ujedno asociraju na superjunačku odoru, ali mu trebaju da se zaštiti dok čisti i održava okoliš. Inspiracija za boje koje on nosi je konavoska nošnja. Već kod prvih skica se Općini svidio Cvijeto, znali smo da Cvijeto ide u pravom smjeru. Cvijeta treba prikazati kroz razne radnje. Kada je neka akcija, da je Cvijeto tu.
Kako i kada se rodila ljubav prema slikanju?
Kao dijete sam volio crtati, slikati. Kod mene je to ostalo. U drugim stvarima se nisam našao, a svaka vrsta umjetnosti me zanimala. Od filmova, stri pova, glazbe, a slikarstvo sam vidio kao dobar temelj za ostale vizualne umjetnosti. Profesori su me i kroz osnovnu i srednju školu jako poticali na slikanje. Tako da je jedino logično bilo završiti Umjetničku školu i probati upisati Akademiju. I odlučio sam ići baš tim smjerom, a ne gledati to kao nešto sa strane, neki hobi, već kao primaran posao. Ipak, slikanje i crtanje u meni izaziva neki poseban osjećaj. Pogotovo kada nešto završiš i znaš da si to napravio svojim rukama. Znao sam da, ako se želim time baviti, moram raditi na tome svaki dan. Sigurno bih jednog dana volio raditi u struci sa stalnim primanjima. Ali, vidjet ćemo.
Je li teško danas uspjeti u umjetnosti i živjeti samo od toga?
Nisam siguran, vjerujem da nije baš lako. Mogu se naći neki srodni poslovi od kojih se može dobro zaraditi. Primjerice, putem društvenih mreža, narudžbi, a postoji i dosta medija koji baš traže umjetnike, samo se treba ‘probiti’ do njih. Također, može se raditi i nešto vezano za filmove, stripove, animaciju, kazališta ili video igre. Ali, mislim da puno umjetnika nađe posao profesora likovnog u osnovnoj ili srednjoj školi pa im je to siguran izvor prihoda. A samo od stvaranja radova… To je jako teško u Hrvatskoj. Tako da mislim da sud bina umjetnika u Hrvatskoj više znači da moraš imati neki sporedni posao ili dobivati poticaje od države ili pronaći nešto što će donositi zaradu vani.
Biste li rekli da ste formirali svoj stil slikanja? Je li stil slikanja nešto što svaki umjetnik treba imati?
To je malo komplicirano za odgovoriti. Netko će reći da treba razviti svoj stil, ali ja se nisam do sad još fokusirao baš na to. Rekao bih da je na Akademiji usredotočenost na usavršavanju vještina i istraživanju svog umjetničkog izričaja, tako da nisam puno vremena uložio u traženje stila. Ja za sebe ne bih rekao da se mogu opredijeliti za jedan stil. Nalazimo se u razdoblju postmoderne, koja je mješavina svega i svačega, pa shodno tome i ja bih rekao za svoj stil da je on, kako se kaže, eklektičan, da uzimam iz svega ono što mi se sviđa, da nekako kombiniram. Ali sigurno, za promoviranje samog sebe možda bolje imati neki stil da te ljudi mogu prepoznati i reći ‘Aha, to je taj umjetnik’.
Koju izložbu ili radove koje ste do sad napravili biste posebno istaknuli?
Istaknuo bih posljednju izložbu koja je bila zapravo prva samostalna izložba u Galeriji Flora s kolegama Vanesom Kapetanić i Krešimirom Čuvalom. Svatko je izložio svoje radove, a oni svi nose zajednički naziv ‘Struktura zbilje (‘Prošlost se još nije dogodila: ona će se tek dogoditi’)’. Stvorili smo temu koja povezuje naše radove. Nedavno sam dobio i poziv da budem dio predstavljanja Galerije Flora u Zagrebu na izložbi ‘Nesvrstani’ u Laubi koja se održala krajem lipnja. Tako smo ostali dubrovački umjetnici i ja koji smo u protekloj godini izlagali radove u Flori predstavili Galeriju. Puno je ljudi došlo, raspitivalo se, uzeli su i kontakt. Lijepo je vidjeti da ljude interesira umjetnost. A tijekom studiranja sam sudjelovao na izložbama u organizaciji Akademije. Te su izložbe super za stjecanje iskustva, postavljanje izložbe, predstavljanje samog sebe, komuniciranje s ljudima. A osim toga, sudjelovao sam i na izložbama minijatura u Dubrovačkim knjižnicama. Gušt mi je svake godine poslati prijavu za tako nešto. Tu se savršeno može vidjeti kako se ne držim jednog određenog stila jer sam svake godine nešto drugačije napravio. Zanimljiv mi je taj format jer se minijatura mora napraviti u mjeri do deset centimetara, pa je svaki put izazov nešto napraviti, a tu se igram i isprobavam.
Postoji li projekt koji želite ostvariti u budućnosti?
Jedan od ciljeva mi je da s prijateljem počnem raditi stripove. Za sad smo samo nas dvojica i polako razvijamo ideju. Puno ljudi mi je za neke moje radove reklo da izgledaju ‘stripovski’. Ali, jako je zahtjevan proces napraviti strip. Puno je tu posla. Ali, bilo bi jako fora i da Cvijeto bude lik iz stripa. Pri mjerice, može se kroz novinski strip prikazati Cvijeta u nekoliko sličica kroz različite situacije.
Što biste poručili mladima koji se žele baviti umjetnošću, ali se boje kako od toga neće moći živjeti?
Za očekivati je da se nije lako probiti u svijet umjetnosti, a još teže živjeti baš od toga. Roditelji često znaju reći ‘Što će ti to kad od toga nema kruha?’. Ali ako postoji poriv onda u umjetnosti treba ustrajati. Drugi pristup umjetnosti funkcionira za različite ljude. Na primjer, nekome će Akademija dobro ‘sjest’, dobro ih odgurnuti i stvoriti temelj za daljnje razvijanje. A nekoga će ‘dokrajčiti’ akademizam i izgubit će volju za radom i slikanjem. Nekome bolje leži da primarno zarađuje nekim sigurnijim poslom, a da se umjetnošću bavi kao hobijem. U bilo kojem slučaju potrebno je sačuvati ljubav prema umjetnosti pa i ako, recimo, netko želi upisati likovnu akademiju, ali nikako ne uspijeva, to ne znači da se mora ostaviti umjetnosti. Može se nastaviti poboljšavati i bez umjetničkog studija. Postoji puno korisnih online materijala i tečajeva pa se mogu razvijati u tom smi slu, a bez titule. Uvijek ima načina da se probiju, no treba uložiti puno truda, vremena, ali i novca. Samo bih naglasio da nastave raditi i baviti se umjetnošću.
Foto: Ivan Pozniak/privatna arhiva