Jedna od najizvođenijih kazališnih ljubavnih priča na svijetu Gurneyova ‘Ljubavna pisma’ u adaptaciji Kazališta Planet Art uprizorit će se ovu subotu u Kinu Sloboda. Prva izvedba je u 18, a druga u 20 sati.
U ulozi Andrewa i Melisse, prijatelja iz djetinjstva čija cijeloživotna povezanost i priča počinje slanjem poruka u školskim klupama, dubrovačka publika će gledati vrsne, poznate i višestruko nagrađivane glumce Marka Torjanca i Slavicu Knežević. Torjanac je ujedno osnivač i ravnatelj Planet Art-a, profesionalnog, a neovisnog dramskog kazališta čije su se predstave, imajući kroz 18 godina rada u fokusu suvremene, problemske, često tabuizirane i zanemarene teme naše svakodnevice i okruženja, nametnule kao naizvođenije i najnagrađivanije. A o kakvom djelu je riječ ponajviše govori podatak da je nakon premijerne izvedbe 1988. godine na Broadwayu tekst nominiran za Pulitzerovu nagradu za dramu.
Prije dubrovačke premijere ‘uhvatili’ smo Anedewa i Melissu, odnosno Marka i Slavicu za razgovor.
Ovo je tek jedna u nizu predstava na kojima ste zajedno radili, ali je po mnogočemu ova suradnja specifična. Osim što se priča para kojeg glumite isprepliće u velikoj mjeri s vašom životnom, supotpisujete ‘komad’ kao redatelji i autori dramaturške prilagodbe. Kad i kako je došlo do ideje i suradnje na ovom klasiku?
Slavica: Marko mi je to ljeto poslao par tekstova, i ja sam mu napisala da mi ovaj ima najviše potencijala i privlači me na više razina do te mjere da bih mogla prekinuti trogodišnju pauzu od kazališta, koju sam si uzela što zbog korone, potresa, mirovine a što iz vlastite potrebe.
Naravno da je i Marku bio favorit. I tako smo krenuli tražeći aspekte i ljepotu koja će korespondirati s današnjim gledateljima, jer komad je napisan 80-tih i govori o vremenu do osamdesetih. Dvoje različitih, iskrenih ljudi koji se znaju od osme godine, kroz 50 godina prate jedno drugo i ne ispuštaju iz života. To su veze koje nam ne daju mira i pitaju gdje smo pogriješili i zašto, koliko smo krivi za svoje odabire, puno pitanja u kojima se svi prepoznajemo. S našom pričom nema toliko veze osim u dvije stvari: znamo se oko 40 godina i utjecali smo jedno na drugo kroz sve te godine.
Marko: Suradnja je specifična po tome što smo u predstavi samo nas dvoje, jer komad ima samo dva lica. U svim ostalim ulogama i glumačkim i redateljskim smo se zajedno nalazili i prije toga. No sama predstava je specifična po svojoj priči o velikoj ljubavi ispričanoj kroz pisma i po tome što se odvija tijekom pedeset godina. Sličnosti s našom osobnom pričom ima puno manje nego bi se moglo pomisliti. Mi samo naš odnos odživjeli, naša priča nije ostala na pola puta i zato je naša priča sličnija usporednim pričama likova u predstavi. Što ne znači da naših priča nema u predstavi. Ima ih, ali su u njima drugi protagonisti. A do suradnje je došlo vrlo spontano i bez velikih planova. Zadnji put smo zajedno radili prije deset godina i u kontaktu smo bili tek povremeno. Kako Slavica već neko vrijeme nije glumila i prilično se povukla iz posla, nisam o njoj niti razmišljao u novim podjelama. Razmišljao sam o nekim drugim glumicama za ‘Ljubavna pisma’. Tada sam joj, prošlog ljeta, dao nekoliko tekstova na čitanje čisto da ih zajedno prokomentiramo kako to ponekad znamo napraviti, a ona je, pročitavši ‘Ljubavna pisma’ rekla ‘Pa, to bismo mi mogli napraviti’. Bio sam iznenađen i pitao ju želi li se vratiti u posao na što je ona rekla da misli da je vrijeme za to. Rekao sam ‘Ok. Ajmo onda.’ I evo nas.
Predstava je oduševila struku, kritičare i gledatelje. Jeste li prije premijernog izlaska na scenu očekivali baš takav uspjeh?
Slavica: Potajno. Nadali smo se da će se naša potreba za tim tekstom i onim što nas je privuklo podudarati sa potrebama publike. Marko u tom nikad ne griješi, a ja sam samo imala osjećaj koji sam naslanjala na jaku Markovu intuiciju i iskustvo u odabiru komada za Planet art. Na momente je bilo sve ili ništa. Ali kad smo prvi put pokazali još nedovršenu predstavu našim najbližim ljudima i vidjeli njihovu reakciju, vjera je rasla i postajali smo sve sigurniji da je to to!
Marko: Iako sam prilično sigiuran u predstave koje radim, moram priznati da je ovo predstava oko koje sam najviše dvojio baš zato jer ima tu specifičnu formu čitanja pisama koja još više glumački obvezuje. Zato smo se Slavica i ja jako bavili ulogama i u smislu karaktera, ali i tempa i ritma kako bi uvjerljivost lica i odnosa kao i ritmičnost protoka vremena uvukla gledatelje u predstavu. I, po svemu sudeći, to se dogodilo. Već desetak dana prije premijere osjećao sam da je predstava kompaktna, nabijena zbivanjima, da se Slavica i ja dobro nadopunjujemo i da ima sve elemente da plijeni pažnju. Trebalo je samo dočekati prvu publiku. A prvi izlazak pred publiku je izazvao pravo oduševljenje. Već tijekom predstave po reakcijama smo vidjeli da su svi potpuno u priči i smiju se i plaču s nama. A na aplauzu je cijelo gledalište bilo na nogama.
O čemu zapravo progovaraju ‘Ljubavna pisma’ i koja univerzalna pitanja, dileme, tuge i radosti gledatelj zrcali iz svog osobnog kozmosa promatrajući vas na sceni?
Slavica: Predstava govori o najtananijim dijelovima duše, o onima koji nastoje ostati čisti i kojima je potrebno drugo biće, da bi pomoglo sačuvati tu čistoću koju čine iskrenost, povjerenje i briga za drugog i razvijati ih. A to se zove ljubav.
Marko: Svatko se zasigurno sjetio svojih velikih ljubavi koje su ostavile traga, koje su nas formirale pa i promijenile. To su one ljubavi kojima je uvijek nešto stajalo na putu, kojima su prepreke bile nekad izvanjske, a nekad mi sami, nekad krivo vrijeme, realizirale su se polovično ili djelomično i zauvijek je ostalo ono pitanje ‘Što bi bilo da je bilo…?’ I ‘Postoji li negdje mogućnost za popravni iz ljubavi?’. Bez obzira na konkretne situacije i ishode vlastitih priča, svatko će se sjetiti stanja i osjećanja koja su tada stvorena i koja nas negdje duboko uvijek prate, koja su u nama ostavila trajni trag.
Za vas dvoje Dubrovnik zasigurno ima posebno značenje, jer tu ste se upoznali, ali nije baš odmah planula ljubav. Kakva je bila vaša ljubavna priča?
Slavica: Da, ali upoznali se kao ljudi!! Marko je imao 15 godina, a ja 27! Dubrovnik više znači meni osobno, jer sam 10 godina bila intenzivno prisutna na Igrama. U mnogo predstava sam glumila od Menzelovog Hamleta do Hekube grupe Pozdravi. I baš sam u Dubrovniku imala priču kao Andy i Melissa, nikad do kraja ispričanu. To nije bio Marko, moram vas razočarati. Tek devedesetih kreće naša priča, u Zagrebu.
Marko: U Dubrovniku je, kazališnim riječnikom, bio prolog naše priče. U filmu bi to bila kratka prva scena nakon koje slijedi velik protok vremena u kojemu smo živjeli potpuno različite živote. Puno godina kasnije, ja sam bio u Dubrovniku na gostovanju, a Slavica je bila u Zagrebu, u drugom stanju i bila je na pregledu na kojemu joj je doktor rekao spol djeteta pa me na recepciji Imperiala dočekala njezina poruka da me grle supruga i sin. To se ne zaboravlja.
Zašto je pukla? Pitam jer vrlo je čudno mnogima da su se dvoje ljudi koji tako dobro funkcioniraju na privatnom i poslovnom planu odlučili razići kao partneri.
Slavica: To je kao da pitate ljude zašto su se zaljubili. Isti razlozi, drugi predznak, vrlo slojevito i riječima teško objašnjivo. Mi živimo odvojeno svoje živote i svoje ljubavi nakon razvoda. Spaja nas posao, jer imamo sličan vrijednosni sustav. Nismo prestali cijeniti kvalitete onog drugog kao osobe, samo zato što smo se razišli kao ljubavni par. I ono najvažnije, kad s nekim imaš dijete to te veže do kraja života htio to ti ili ne. Tko drukčije misli čini štetu svima. Dijete ovako zna da uvijek ima oba roditelja, čak i istovremeno ako poželi. Da ima Božiće i slična obiteljska okupljanja, baš kakva i trebaju biti. Taman da smo ušli u druge brakove, isto bi bilo. Samo bi nas bilo više. Btw, meni se nakon 45. nije više udavalo iz puno razloga. Sasvim mi je dobro bilo u vezama koje sam imala kao i kad ih nisam imala.
Marko: Mi se u poslu i na sceni odlično slažemo. U životu, odnosno privatno, ne baš tako dobro kao na sceni. Poštujemo se, ali imamo drugačije navike, potrebe… način života, često i stavove. Pa nas život udalji. A udaljio nas je u tom ljubavnom smislu davno i svatko od tada živi svoj život. Da nemamo dijete, možda danas ni ne bismo surađivali, jer ne bismo imali kontinuitet odnosa koji zbog djeteta imamo, a koji smo zbog njega održali, velikim dijelom oslanjajući se na sličan ukus i vrijednosti koje prepoznajemo u umjetnosti. No, i između suradnji uvijek imamo duge pauze. Od zadnje suradnje prije ‘Ljubavnih pisama’ prošlo je deset godina. Tako da je to što djeluje kao da stalno zajedno radimo dojam koji stvore mediji, jer je zanimljivo da bivši supružnici surađuju pa se onda o tome puno piše.
Planet art profesionalno je, ali neovisno dramsko kazalište. Na kojim konceptima počiva?
Marko: Planet Art se bavi suvremenim, aktualnim temama koje prepoznajemo u našoj stvarnosti i vlastitim životima i na koja sami tražimo odgovore, a koje nam nude uvid i spoznaje iz, često neočekivanih, uglova. One su intimne, osobne prirode, a istovremeno se tiču i zajednice, društva u kojem živimo i kojim smo uvjetovani. U središtu je uvijek pojedinac u potrazi za srećom, autentičnošću i iskrenošću, a to je najznačajnija potraga svakog čovjeka. I mislim da ih zbog toga publika prepoznaje i dolazi gledati po nekoliko puta.
Preko desetljeća vaše su predstave među najizvođenijima i najnagrađivanijima u Hrvatskoj. Toliko projekata, gostovanja u izvan zemlje… Kako to uspjevate, pa i financijski, kao neovisni u jednoj Hrvatskoj gdje i javne kulturne ustanove sklapaju kraj s krajem?
Marko: Kvaliteta predstava je od početka rezultirala velikim brojem izvedbi I taj veliki broj izvedbi jejedan od razloga financijske održivosti Planet Arta. Drugi je taj što, uz umjetničke, gotovo sve uredske i administrativne te poslove organizacije i promidžbe radim sam. To jest naporno, ali su zato troškovi produkcije minimalni, a kazalište održivo. To se izdrži samo zbog velike strasti i vjere u ono što radiš, a snagu mi daje uvijek publika koja predstave izvrsno prima pa se svi ti napori zaborave.
Foto: Privatna arhiva/Planet Art