Odrasli smo na obećanju da se trud isplati, a ispostavilo se kako je to bila najskuplja bajka koju smo ikad čuli?! Govorili su nam da učimo, da se trudimo, nastojimo svakim danom na neki način postati bolji, da budemo svoji i drugačiji te da će tako tržište prepoznati našu kvalitetu. I jest, tržište nas prepoznaje, ali bojim se kao jeftinu radnu snagu.
Sve ove godine, nitko nas nije pripremio kako ćemo pregovarati o plaći, već smo naučeni natjecati se u znanju koje godinama nakon, prodajemo za sitne novce. Nisu nas naučili kako procijeniti vlastitu vrijednost, već kako biti zahvalan na prilici. Naučeni smo na dokazivanje radom, a nismo znali da će radnik postati najlakše zamjenjiva stvar na tom istom tržištu. I nije dovoljno samo biti dobar. Moraš biti brz, fleksibilan i uvijek dostupan. Moraš znati puno više od onoga za što si plaćen i raditi dulje nego što ti stoji u ugovoru. Ako pitaš za povišicu, prerano je, a ako tražiš stabilnost, nerealno je.
I dok svim ovim stazama dolazimo do mjesta gdje otkrivamo da smo poslodavcu zapravo jako jeftini, a kod kuće? E, tamo smo poprilično skupi.
Skupi smo ako još uvijek živimo u sobama u kojima smo spremali maturu, jer još roditeljima nabijamo račune za struju, vodu i internet, a „samo dok stanem na noge“ je fraza koja traje veće godinama. Nitko to nije planirao, ni roditelji, ni mlade osobe.
U našim krajevima kvadrat stana odavno više nema veze s realnim plaćama, a cijene najma prate turizam, a ne lokalne ugovore o radu. Jedna garsonijera košta kao pola prosječne plaće, a stanovi nestaju iz ponude prije nego uopće dobiješ priliku nazvati broj. A tek onda da krenemo s kreditima. Oni traže sigurnost koju nemamo, stalni ugovor, visinu primanja i garancije. Traže život kojeg mlada osoba zapravo pokušava izgraditi.
I tako ostajemo na istom mjestu godinama. Ne zbog toga što nam je udobno, nego zato što je matematika prema nama nemilosrdna. Kad zbrojiš najam, režije, hranu, gorivo ili mjesečnu kartu javnog prijevoza, ostaje prazan novčanik i pitanje: „Od čega živjeti?“ Ili još gore: „Od čega planirati ikakvu budućnost?“
Roditelji će šutjeti, ali u očima im možeš vidjeti zabrinutost. Cijeloga života vjerovali su kako će njihovo odricanje jamčiti našu sigurnost i ono „bolje sutra“. Radili su prekovremeno, štedjeli, ulagali u naša obrazovanja i slavili naše diplome. Poduzeli sve što jedan čovjek može poduzeti da bi naš put jednoga dana bio lakši nego što je bio njihov. Kako smo onda došli do toga da je veliki dio mladih osoba u godinama nakon dobivene diplome postao produženi trošak kućanstva? I to nije zato što ne žele otići, već zato jer nemaju gdje. Roditelji još pamte ono vrijeme kad se s jednom plaćom mogao dignuti kredit i riješiti stambeno pitanje, a mi ćemo jednog dana pamtiti oglase stanova koji se iznajmljuju „do 1. svibnja“.
I uz sve kritike i ono što se prišiva današnjoj omladini, ostajemo generacija između. Između roditeljskog nerazumijevanja i vlastitih frustracija. Između želje za samostalnošću i realnosti tržišta. Između potrebe da odemo i straha da nećemo opstati. I najgore je što se osjećamo krivima, krivima jer smo još na onom mjestu s kojeg smo mislili da ćemo se pomaknuti davnih dana i da ćemo do određenih godina izgraditi život o kakvom smo nekoć sanjali. Nismo ostali na istom mjestu jer smo razmaženi. Ostali smo jer su cijene stanova pobjegle daleko od visine naših plaća, jer tržište rada ne prati realne troškove života, jer sigurnost više nije standard, već privilegij.
I na koncu, dolazimo do zaključka da smo skupi roditeljima jer sustav nije odradio svoj dio posla i jer se ostamostaljenje pretvorilo u luksuz, jer je vlastiti stan postao daleki cilj, a najam nesigurna privremenost. Skupi smo jer život košta više nego što zarađujemo, a jeftini smo onima koji od našeg rada profitiraju.
A stvarna cijena? Ona se ne vidi u budžetima ni u oglasima za posao. Ona se vidi u odgođenim životima, u godinama koje prolaze dok čekamo „pravu priliku“, u planovima koji stoje na čekanju jer nemamo financijsku podlogu i u tišini za obiteljskim stolom kad se spomene budućnost.
