Do kojih granica podnošljivosti idu brojke planiranih turista, kruzera, posjeta zidinama i Gradu, ne samo za ovo, već i za naredna ljeta? Postoji li neka konačna brojka koja bi mogla zadovoljiti apetite naših lokalnih vladajućih struktura kada će se reći: 'E sad je dosta!'
Evo, čak su i u Veneciji, s kojom se stalno uspoređujemo, odredili te brojke. Ovako, po viđenom ovo ljeto, a tek po željama i spomenutim brojkama za naredna ljeta, kod nas granica podnošljivosti nema. Al' s tim brojkama nema ni sklada, ni reda, ni dostojanstva prema ljudima koji u Gradu žive, ni poštivanja ove baštine i ljepote koja nam je od starih ostavljena. Sve to vodi nas u konačni turistički kurvarluk, ponizno sluganstvo rezultat kojeg je tek svakodnevno histerično nabrajanja sve većih brojki ! Kao na nekoj licitaciji. Dok konačno sve te brojke ubiju Grad. A '…ako je Dubrovnik u sužanjstvu, budimo i mi u tuzi…' zapisa Vojnović.
Otkinuta mitra Sv. Vlaha
'Još živimo od uspomena ćerce!' još bi rekla gospođa Mara svojim kćerima u Vojnovićevom 'Sutonu'. Ostaju nam tek neka sjećanja, ugodne uspomene. Prisjetio se tako gospar Tomislav Kuljiš, znani profesor hrvatskog jezika i povijesti umjetnosti generacijama naših sugrađana, kako su se nekad kao učenici te iste Gimnazije u kojoj nam je predavao, spuštali s Ploča na Stradun u đir. Između toliko detalja sjećanja, nekako najupečatljivije je pričao o butižici slatkiša koja se nalazila na kraju volta kad se prođe Revelin il' na početku mosta Među vratima od Ploča, a vodila ga je Tete Jele. Tek se najviše sjeća mirisa njenih kolača s kojima bi se spustili do Straduna. Prisjetio se i male zelene barake koja se nalazila kad se pređe most, uđe kroz Nutarnja vrata od Ploča i dođe pred dvostruka Stara vrata. Po njegovom sjećanju, baš u onom kantunu ispod skalina kojima se penje na boćarski teren iza utvrde Asimon, ispred onog zida na kojem je plan Grada sa mjestima na koja su pale granate naših istočnih susjeda za vrijeme Domovinskog rata. Ta mala zelena baraka uvijek je bila zatvorena i nikome nikad nije bilo jasno što se u njoj krilo i čemu se služila. Samim tim bila im je malo i tajnovita. A nekako tako, tajnovito je i nestala jednog jutra. Tek, ostao je jedan dokaz njene postojanosti, jedna od mnogih devastacija baštine Grada! Gdje? Pri vrhu onih drugih starih vrata, desnih kad se silazi na Stradun, onih kroz koja rjeđe prolazimo, nalazi se mala, jedna od najstarijih u Gradu, bista Svetog Vlaha, sa otkinutom mitrom – biskupovom kapom! A otkinuta je stoga što je graditeljima te zelene barake trebalo učvršćenje za nosivu gredu njihova malog tajnovitog objekta! Barake dakle više nema odavno, ali ni biskupove kape na glavi Sv. Vlaha. Građevinari očito ni tada nisu baš štovali baštinu Grada.
Anđeo iz stare katedrale
I još nešto vezano za ta druga stara vrata od Ploča, ona kroz koja rjeđe prolazimo. Naravno, opet podsjećanje gospara Tomislava Kuljiša! Na njihovom vrhu kad se prođe dalje prema krvnikovoj kući koja je u tom điru s desna, ugrađen je kameni ulomak, mali reljef anđela, s bivše romaničke katedrale, druge po redu gradnje, srušene u trešnji 1667. godine, one katedrale za koju legenda kaže kako joj je gradnju financirao Richard Lavljeg Srca, nakon što se odmorio i izliječio na Lokrumu od rana zadobivenih u Križarskim ratovima. Legenda manje – više, ali lijepo zvuči! Ulica sv. Dominika zapravo krije toliko povijesnih detalja, svako malo neka je nova priča. Ili povijest, ili legenda, ili neko lijepo sjećanje na detalje, mjesta i čeljad iz naših života. Između dvije crkvice s lijeva u ovom spustu do Straduna, jedna je veća placeta, do nje se ne može zbog uvijek zatvorene kapije, iza koje se vide kameni ostaci. U ovoj našoj životnoj žurbi, malo tko stane i pogleda unutra, al' ako ste već stali i pitali se što je to, odgovor je kako su to ostaci nadgrobnih ploča nakon obnove Dominikanskog samostana, točnije kapitula, dijela gdje je danas njihov muzej, učinjene iza zadnje trešnje iz 1979. godine. Naime, nekad davno na mjestu gdje je izgrađen samostan bilo je groblje, obnovom samostana s njega su baš na tu placetu između dvije crkvice sklonjene sve te stare i vrijedne nadgrobne ploče. Na žalost, mnoge su nestale.
Klaonica – Komarda
Niže u ovom spustu, kad se prođe druga crkvica, ona Svetog Luke, opet jedna zanimljivost iz naše povijesti! Iza crkvice je kula Sv. Luke, koja je odavno u sklopu velikog kompleksa objekata u službi zabave. Prvo je to bio spomenuti Labirint bar sa živom glazbom, plesom ali i sa prvim striptizetama u Gradu, zatim je tu bio i naš disko Tezej, a zadnjih godina tu je restoran. Uz kulu Sv. Luke u tom kompleksu je i nekadašnja Klaonica! Komarda, zvali su je neki talijanštinom. Istina, krvnikova kuća je bila samo preko puta, ali ta Klaonica je služila ipak za klanje životinja. Uz samo more, kako bi krv lakše odlazila. Danas pomalo jezivo i grozno, ali u ta davna stoljeća bilo je baš tako. Negdje oko početka prošlog, 20. stoljeća, klaonica je preseljena na Ploče, točnije do Lazareta, na područje koje i danas zovemo Komarda.
I za sam kraj, danas je 18. rujna, Dan Hrvatske ratne mornarice. Stari spisi kažu kako su na današnji dan 887. godine u podnožju Biokova Neretvanski gusari male Kneževine uz Neretvu nanijeli veliki poraz Mlecima. Novija HRM osnovana je 12. rujna 1991., 23. rujna te godine u Dubrovniku je na inicijativu pokojnog Miljenka Bratoša osnovan Odred naoružanih brodova, a 31. listopada prva dubrovačka postrojba HRM. Tek za prisjetit' se ovih dana tih velikih dana našeg Grada.