„Kafetarija“ se nakon toliko godina vratila i ipak „pobijedila“ na svoj umjetnički način sve te „raznorazne“ kafetarije po Gradu. Vesela, razigrana, nova i svježa, svakako drugačija od one „za sva vremena“ koje se sjećaju neke starije i nešto manje starije generacije našeg Grada, što je sasvim i očekivano.
Po koje večer zbog nje su „zamučale“ sve okolne moderne, aj’ nazovimo ih – kafetarije, od kojih se ni ovo ljeto ne može normalno živjeti, ali ni Gradom prohodit’. Zadnjih godina smo prvo postali Grad suvenirnica, pa Grad restorana, a sad definitivno postajemo Disco Grad. Dovoljno je u neke sate prođirat’ Stradunom, trešti na sve strane i to je, kao i u svemu oko nas, sad već izgubilo i mjeru i sklad, a o redu se u ovom našem Gradu ionako odavno nema što pametno reći. I zaista je pitanje dana kad će naši gradski oci i Sponzu iznajmit’ za neki ugostiteljski biznis. Istina, gužva je nastala i zbog predstave „Kafetarija“, moralo se naokolo preko Peskarije, a ne odmah ispod Zvonika na Stradun, al’ bar su mnogi mogli uživati i u tom lijepom điru kroz Porat, uz dva mula, pa sve do mitske Porporele. Istina, i tamo je gužva, i tamo je sve puno stolova, ali kad se pokuša proći i učiniti slalom kroz sve te male ulice Grada bezobrazno nagurane stolovima, onda đir Peskarijom bar izgleda normalan. Iskreno, čudi malo kako samo od tih stolova na Peskariji neki prave problem, jer kad se pogleda cijeli Grad, đir ovuda je čak i pristojan. Dugo godina Peskarija, onaj dio tamo kod Ribarnice, bio je odlagalište svega i svačega, od smeća, šuta, do „ostataka“ kučaka i mačaka, leglo pantagana, odlagalište zaboravljenih barki, čega sve ne. Nekad davno je to bilo mjesto prodaje drva, garbuna, kasnije i lubenica, a evo zadnjih godina je ono što je cijeli Grad, ugostiteljstvo. I sad, kad se to dugogodišnje odlagalište smeća i čega li sve ne uredilo, baš je to nekima problem, a to što se događa po cijelom Gradu, nije im neki problem. Malo smo dvolični i dvostrukih mjerila.
Fratri i samostani
I tako u ovom điru preko Peskarije, pored Gospe, pa kroz Ulicu od puča, „mali Stradun“ kako je još zovemo, probijamo se nekako do našeg skrovitog mjesta, „Fontane“ gdje je baš svako piće i dalje normalne cijene. I u kojoj se priča o Gradu, nekad i danas, radosno i tužno, sjetno i bijesno, te vesla družina za stolom; gospođa Zore, gospar Tomo, Letlampa i naša Mirej, pripovijeda zgode i spominje se čeljadi nekih drugih vremena. U Fratarskoj smo ulici, službeno Celestina Medovića, „najmlađeg“ nositelja imena neke ulice na Prijekom, a zapravo i u Gradu, unutar Zidina, rođenog na ili u Kuni na Pelješcu 17. studenog 1857., a preminulog za liječenja u Sarajevu 20. siječnja 1920. godine. Za Medovića će likovna kritika i zapisi reći kako je „jedan je od najvažnijih protagonista hrvatske slikarske scene druge polovine 19. stoljeća i početka 20.stoljeća, iako je svoj izraz pronašao u različitim slikarskim vrstama, značajno je doprinio afirmaciji pejzaža u hrvatskome slikarstvu.“ A kako se o ovom velikom slikaru zna puno, nećemo više o njemu, već o ulici koja nosi ime mu, zadnjoj ili prvoj u ovom nizu ulica Prijekog, te o franjevcima, koji tu žive i kojima je i Medović pripadao. Zapisi kažu kako se godine 1318. daruje franjevcima zemljište uz zapadne zidine za gradnju njihova samostana i crkve, što je uključivalo i dotadašnju ulicu podno zidina u širini od 5 sežanja, koja se protezala od Pelina do ulaza s Pila, a sve u obrambene namjene. Tu odluku pojašnjava gospar Tomislav Šuljak kako treba znati da su se tada dozvoljavale gradnje samostana uz same zidine s velikim razlogom; južno na ulazu s Ploča dominikanci, gore Jezuiti i benediktinci na Pustijerni i na zapadu u samostanu Sv. Andrije, ovdje franjevci, plus u to doba još nekoliko samostana, sve uz same zidine, jer u samostanima je tada živjelo po tridesetak svećenika, mladih ljudi spremnih za braniti i sebe i Grad. Uvjet franjevcima tog ustupka bio je da ostave tu ulicu podno zidina, široku jedan sežanj, te da izgrade zid visok 2 sežnja o svom trošku. Ustupljena im je i tadašnja zadnja ulica prema zapadnim zidinama, a to je današnja šetnica u njihovom vrtu. Gornji dio samostanskog vrta nekadašnje je imanje Sorkočevića, zemljište na kojem je izgrađen samostan i franjevačka crkva pripadalo je Mihu de Sclaviju, a zemljište na kojem je izgrađena Minčeta poklon je državi obitelji Menčetić, zbog čega se po njima i nazvala. Toliko iz povijesti na temu otkuda franjevci ovdje.
Muzej časnih Sigurate
Zatim smo se počeli prisjećati čeljadi iz ove ulice. U onoj donjem dijelu, do Prijekog, zapravo kao da ih i nema. Sve su to butige raznih „uslužnih djelatnosti“, nije to kao u vremena kad je tu bio samo frizerski salon „Pariz“. Iznad Prijekog, uz one malo visočije skaline, spominje se obitelj Šimić, Dračevac, Grubišić, Đanović, „tu je nekad živio naš diretur iz osnovne škole, gospar Miljenko, kasnije suprug gospođe Marije!“, lagana upadica dolazi, te obitelji Farčić i Daničić, čime smo došli do pola puta vrha ove ulice i legendarne Gomile. Uz skaline prate vas fikusi, visoki i krivudavi, uz naslov na okolne zidove, kao i u mnogim ulicama na Prijekom, čineći hlad zbog kojeg je i lakše tuda proći. Pomalo skriveno i onome tko ne zna jedva vidljivo, tu je vrlo važan muzej povijesti našeg Grada, Zbirka samostana Sigurate, koji nije otvoren stalno, već se otvara samo uz najavu i dogovor. Spominjali smo ga kad smo pisali o Ulici od Sigurate i istoimenoj crkvici po kojoj se ulica i zove, a i ovaj muzej je dio te jedinstvene cjeline u sklopu samostana časnih sestara. Unutar samostana je dakle i ovaj muzej, u koji se ulazi iz Medovićeve ulice, a izložbena zbirka izuzetne vrijednosti nudi predmete svakodnevne upotrebe časnih sestara iz njihova života i kroz stoljeća koja su ovdje proveli, od alata i raznih stvari koje su koristile. Tu su dva tkalačka stola i češljara vune, te vage ručne izrade, sve iz 18. stoljeća, sačuvano ognjište, slika svetog Vlaha iz 19. stoljeća, te vrijedne slike njihove zbirke od 15. do 19. stoljeća,a kao posebnost, tu je i vrijedni procesijski križ iz 14. stoljeća, kao i veliki broj zavjetnih darova. Zapisati će dum Niko Gjivanović u svojim vrijednim zapisima još nešto vrlo važno. Kraj crkve Od Sigurate od davnina su se smjestile i o njoj vodile brigu dumne zvane trećoretkinje sv. Franje, zvane u dubrovačkom puku i „picukare“, a njihov najstariji pisani spomen kako smo već naveli je iz 1281. godine. Od tada pa nadalje u dokumentima dubrovačkog arhiva, osobito u oporukama često susrećemo spomen ovih dumana od Sigurate, zbog čega se i ova ulica u puku zove Ulica od dumana. Kroz stoljeća su se bavile vezenjem, tkanjem, a znane su i „dumanjskim rupčićima“, svilenim rupcima nekad jako traženim od žena dubrovačkih vlastelina. Uz to, znane su bile i po kotonjatama, kao i po mnogim kolačima koje su pekle, a koji su se kod njih naručivali za razne svečanosti. Toliko od dum Nika o našim dumnama iz Sigurate, koje ove subote, 6. kolovoza, proslaviše svoj blagdan, a mi smo sad već uza skale stigli na Gomilu.