Kažu da će diplomat dobro promisliti prije nego što ne kaže ništa. Naši se kandidati ponašaju vrlo diplomatski kada su neka kompleksna pitanja o razvoju Grada u pitanju, dok se u drugim situacijama ponašaju itekako nediplomatski…
Odgovornost za obećanja
Prošli tjedan smo analizirali što se najčešće dogodi s predizbornim očekivanjima (a spominjali smo i primjere poput programa 21 i jamstvene kartice). Ukoliko im kampanje i poruke nisu pripremljene i testirane, kandidati su primorani improvizirati pa onda obećaju ponešto (ili podosta) toga što ne mogu provesti u djelo. Sjetimo se Androvog obećanja da će raspisati referendum o golfu. Izrekao ga je ne bi li kontrirao Dubi koju je optuživao da je golf na Srđu njen projekt. Nakon što je preuzeo gradonačelničku fotelju shvatio je Andro da ga obvezuju odluke prethodnih gradskih tijela i da ne može tek tako raspisati referendum. Bježao je od tog pitanja, čak u početku tvrdio da to nikada nije rekao. Ne želim ovdje komentirati projekt, jer i osobno sam pred dvije godine bio na njemu angažiran, komentirat ću samo stavove ili prikrivanje stavova kandidata o ovom pitanju.
Nakon što su građanske udruge krenule prikupljati potpise za referendum, požurio se Andro, uostalom, kao i brojni drugi političari, svojim potpisom podržati zahtjev za raspisivanje referenduma. Bio je to čisti populizam uoči izbora, jer mogao je, da je htio, Andro to napraviti bez referenduma, uostalom kao i Niko Šalja ili Dubravka Šuica putem gradskog vijeća. Ovo je najbolja ilustracija nepostojanja strategije razvoja Grada i stihijskog pristupa rješavanju problema. Za raspisivanje referenduma prikupljeno je više potpisa nego što ih je vladajuća koalicija u gradskom vijeću dobila na zadnjim izborima. Naravno, broj prikupljenih potpisa ne govori nam ništa o tome kako će se građani izjasniti na referendumu, jer zasigurno su svoj potpis za raspisivanje referenduma dali i oni koji su za projekt i oni koji su protiv. Građani očito žele ovu temu sami riješiti kada to politika nije u stanju.
Imaju li kandidati mišljenje?
Kandidati za gradonačelnika su u pravilu pokušavali izbjeći izravno izjašnjavanje o ovoj temi. Čini se da se jedino Bupić u intervjuu objavljenom u prošlom broju DuLista jasno odredio da je protiv projekta. Andro Vlahušić se skriva iza straha od eventualnih odšteta investitoru dok se pak Niko Šalja skriva iza odluke građana na referendumu. I Željko Raguž također spominje izjašnjavanje građana ali ne na referendumu nego putem ankete koja je jeftinija, ne nudeći svoj decidirani stav dok Teo Andrić za sada mudro šuti, uostalom kao i Pero Vićan. U svakom slučaju, zabrinjava me da kandidati ne žele ili ne mogu ponuditi kvalitetne argumente o ovom projektu koji će značajno utjecati na budućnost Grada. Sakrivanje iza raznih floskula i izbjegavanje davanja konkretnog stava u svakom slučaju nije dobro. Takvo ponašanje je neprihvatljivo za gradonačelnika koji mora kvalitetno odvagnuti problem, poslušati savjete stručnjaka, zauzeti stav koji je u interesu Grada i ustrajno ga braniti.
Dubrovnik je imao najbolje
Nesumnjivo je da Dubrovnik zaslužuje najbolje. Dubrovčani su tako i pristupali razvoju Grada. Ulagali su novce u najbolje projekte i najbolje ljude: tako su za rekonstrukciju Minčete angažirali tada najpoznatijeg firentinskog graditelja Michelozza . Rezultat njegovog rada bio je da je Minčeta nakon završetka radova bila najbolja utvrda na svijetu. Dubrovčani su 1521. godine pozvali Niccola Machiavellia da dođe u Grad i stavi se na raspolaganje Republici – ponudili su mu poziciju kancelara Republike. Na žalost, do suradnje nije došlo, no i sam prijedlog za suradnjom pokazuje kako su o Gradu skrbili oni koji su ga vodili i na kojoj je visini bila „postavljena ljestvica“ u to vrijeme. Dubrovnik je i još uvijek zaslužuje samo najbolje. Da je kojim slučajem Machiavelli došao u Grad, mogu samo zamisliti kakve bismo samo citate danas imali na raspolaganju, te kako bi tek onda utjecao na Držića.
Vratimo se u sadašnjost. Što smo uspjeli napraviti proteklih godina a da je usporedivo s nabrojanim potezima i rješenjima naših starih? Tajna Dubrovnika je bila u dugoročnom promišljanju i pažljivom provođenju kako se ne bi narušio sklad. Monumentalni projekti promišljali su se godinama pa čak i desetljećima a gradili sukladno tehnološkim mogućnostima. Propisi koji su donošeni vrijedili su također jako dugo. Rezultat takvog pristupa razvoju grada još uvijek možemo vidjeti gotovo na svakom koraku. Gradska jezgra najbolji je pokazatelj razvoja grada po mjeri čovjeka, premda u Gradu živi sve manje ljudi. Kako se voli našaliti jedan moj prijatelj, prošle godine bilo je „100 Eura ljudi“ a danas ih je tek „100 dolara“.
Sve više je Vuka u Gradu a sve manje Lukša. Sve ih je više koji kažu „Eh! da ti pravo kažem… (razgledajući se sve naokolo) Gosparu, — prodô bih je.“ Jedini problem je da s novcima od prodaje ne idu u Konavle sadit lozu…