Sjedimo u jednom od onih prelijepih skrivenih kantuna Grada, na kraju Lucićeve ulice. Kod Ibrice Jusića, ispred prizemnog dijela male kućice u kojoj je živjela njegova velika obitelj, on se tu rodio, proveo djetinjstvo, zadnjih godina navraća samo u ljetne mjesece.
Bilo je problema oko ove kuće, ali evo gotovo, riješeno i to. Netko me prijavio kako sam zatvorio ovu ulicu, a ulica zatvorena ima stoljeća… pa kako sam ovo nezakonito adaptirao i sredio, a evo, ovaj kamen na podu ove moje nazovimo je tarace, to sam dobio iz Konavala, Društvo prijatelja dubrovačke starine obnavljalo je tamo neku malu crkvicu, ovaj kamen ostao višak, ja ga prebacio i ugradio. I sad imam blagoslovljen kamen ispred kuće!“ Pričamo pomalo o svemu, na maloj taraci koja je zapravo prelijepa, svaki detalj u to malo zbijenih kvadrata stavljen je tamo gdje treba biti. „Sve sa mnom preseli u ove ljetne mjesece ovdje doma, vlada pomalo jedan umjetnički nered u kojem točno znam gdje mi je što!“
Njih tri kao trio
Oko nas njegovi ljubimci, „nas tri smo ti kao neki trio! Mačak Kiki, pas Bond uz dodatak u imenu 007 i ja. Iz Zagreba smo polako, ja vozim, Bond sjedi pored mene, a Kiki se šeta po autu! I sve bez problema do Grada.“ Mačka Kikija našao je prije nekoliko godina u zagrebačkom snijegu, prvi mu je to onako baš domaći mačak. A psi, tu je već duga storija, „Ibrica i pas“, nešto na što smo navikli, nerazdvojno, jer tako su i njegove koncerte najavljivali… „Moj prvi pas bio je dobro znani belgijski ovčar Vagabondo, kupio sam ga 1971. u Francuskoj i sa mnom je bio na sve strane svijeta punih 15 godina. Mnogi su mislili kako je to neki mješanac vuka i lisice, jer malo je tko tada na ovim našim prostorima imao takvog psa, strašno sam se navikao na njega, na svim koncertima bio je pored mene, svaki dan, noć… toliko sam se za njega vezao, da sam odmah morao nabaviti novog psa, Oskara! Mješanac newfoundlanda i škotskog ovčara, koji je bio uz mene 11 godina. Ali i tu ima jedna dobra priča. Na njega sam naletio pored Ljubljane kad sam se vraćao iz Francuske, sam u autu, bez mog starog Vagabunda. Pokupio sam Oskara u auto, ali cijeli taj dan obilazio sam Ljubljanu nadajući se hoće li ga tko prepoznati, nitko ništa i odvedem ga kod sebe u Zagreb. Navikli se jedan na drugog, krenulo nas, ali nakon dvije godine odem u Ljubljanu na nastup na slovenskoj televiziji, te nakon emisije evo njegovih vlasnika, prepoznali ga! Htio sam im ga odmah vratiti, ali kad su vidjeli kako se nas dva slažemo, darovali su mi ga zauvijek. A ja njima malo iza, kao zamjena i zahvala, poklonim Oskarovo štene!“ Priča o Ibrici i njegovim psima ima i nastavak, nakon Oskara došao je Arčibald, opet škotski ovčar, koji je s njim putovao 15 godina, te za kraj ove storije o njegovim prelijepim psima, tu je oko nas, Bond 007! „belgijski ovčar, ime sam mu dao u čast mog prvog kučka, Vagabonda“ zaključi Ibrica ovu lijepu priču o svojim mezimcima koje pamtimo iz njegovih nastupa u godinama iza nas.
O obitelji…
Vraćamo se malo u sjećanja na obitelj Jusić, koja je godine ovdje u ovom kantunu grada proživjela. Prisjeća se Ibrica, majka Emina i otac Arif, begova kći udala se za harmonikaša, od kojeg je kaže naslijedio ljubav prema glazbi, kao i braća Đelo i Mujica, pa i ostali, „vazda se u nas doma pjevalo!“ uz napomenu „i majka je lijepo pjevala“. Njih dvoje iz Mostara su u Dubrovnik došli na bračno putovanje i tu i ostali. Rodili nas se sedmero djece, u ratno i poratno vrijeme, najstariji brat Kemal, koji više nije živ, pa Đelo, pa Ibrica, Mujica i tri sestre, „nijedna više nije živa, polako se osipamo… prolazi vrijeme, evo ovdje sam se rodio, u ovoj kući sam kraj 1944. godine. Sedam banki je i meni!“ Otac je umro 1982., majka tri godine iza njega na isti dan. „Svi smo živjeli u jednoj sobi, poredani kao srđele, a ljeti bi spavali vanka, ođe na taraci, hodali bi jedni preko drugih! Prije Drugog svjetskog rata otac je već imao butige voća i povrća, a iza tog rata, svašta nam se izdogađalo. Živjeli smo u Antuninskoj ulici, sve nam je oduzeto, preseljeni smo ovdje u ovaj kantun Lucićeve ulice. Otac je iza rata imao banak na Zelenoj placi i tamo prodavao voće i povrće, svašta radio, prehranjivao obitelj. Držao bi ljeti banak na Lokrumu, a tamo sam mu išao pomagati, ali tamo sam i počeo sa gitarom! Otac me vodio sa sobom na Lokrum, prodavali smo voće, te bi onda u nekim pauzama ja uzeo neku staru gitaru, pa sa strane zasviraj i skupljalo se čeljadi, turista, domaćih, bilo je i pljeska, al’ stari bi me zvao natrag za pomoć!“
Djetinjstvo na Pelinama
A tako nekako i počinje Ibričina karijera! „Još kao dijete sam volio nastupati. Pjevao sam doma, svirao gitaru, posebno sam volio svirati bisernicu, gledao i slušao brata Đelu, a tek kako sam volio svirati na bubnjevima! A kako je počelo? Pa ima tome evo već 60 godina! Tadašnje Pionirsko kazalište pri našem teatru, iza onog rata, osnovna škola, osam godina sam imao. Igrali smo razne predstave, a ja sam igrao Kekeca, Šegrta Hlapića, pa „Ivica i Marica“, pjevali smo i dječju operetu, vodio nas je i učio pjevati veliki meštar muzike gospar Berdović, njegov sin je bio tada s nama, kasnije svirao klavijature u Trubadura, Bobo Berdović. I onda bi nakon proba došli ovdje, doma, skupili bi se mi klinci sa Pelina i naokolo, te igraj za naše obitelji, naše susjede, sve ono što smo vježbali na probama i igrali na predstavama. Tu na ovim našim skalinima djetinjstva s kojima se ide s Buže na Peline. Ma tada smo svi na Pelinama bili sretni, veseli i jako siromašni, ali sa to malo što smo imali, zadovoljni. Sjećam se, prvi nekakav honorar dobio sam sa deset godina! I otac mi od toga kupio gojzerice u tadašnjoj butizi „Bata“, naravno, tri broja veće, da ih mogu dugo nosit, a onda dat nekom od mlađih doma. Ma, zimi bi ih nosio, a ljeti bos, već od prvog svibnja, pa i u školu bos! Jer, nije se imalo!“
Popravni dom
A onda tu lijepu priču djetinjstva prekida nešto o čemu se malo zna! Ibrica u svojim sjećanjima odlazi u te davne godine i neke čudnije dane… „Sa 13 godina sam poslan u Popravni dom! Odgojni zavod kako se to tada zvalo. Nisam ja bio svetac, da se razumijemo, ali brate mili, sve što se dogodi, sve što netko ukrade, mali Ibrica dežurni krivac! I tako, netko je odlučio i pošalju me prvo u popravni dom u Sveti Filip i Jakov godinu dana. Majka išla sa mnom brodom do Zadra, tu se pozdravili, rekao joj „majko mogu ja dalje sam“, ona plače, neće me ostavit’, al’ ja ne dam da ide sa mnom. I ona ode, a ja busom, sjećam se i sad, sa rozom kartom do mog novog doma, Odgojnog zavoda. Prva godina dana, ali bilo mi je lijepo tamo, završio sam šesti razred osnovne, uklopio se, upoznao puno drage čeljadi. Još uvijek kad sviram u Filip – Jakovu spominjem se tih dana i još uvijek ima nekih koji me se sjećaju. I onda dalje, na Mali Lošinj! Dvije godine, završio sedmi i osmi osnovne, pa srednja škola i zanat, tapetar. To sam baš dobro izučio u Domu, imao sam sjajnog meštra, sve me naučio. Bio sam dobar, u izvješćima o meni piše kako sam održavao higijenu, bio vrijedan, dobar, a i naučio sam i te kako dobro svirati gitaru. Sjećam se, imali smo dva odijela, dva para cipela, pet košulja po štićeniku, danas je to smiješno, ali tada nam je značilo puno. Pjevao sam, glumio, bilo je zabavno, kad je već tako moralo biti. Da, tamo sam svirao i bubanj, to mi je onako po nekoj vokaciji, prvi instrument, kao i Mujici, koji je na bubnju ostao i sjajno ga svira. Pet godina sam ukupno proveo po Popravnim domovima, tako je odlučio netko tada u Dubrovniku. Zimi bi me puštali doma na ondašnje ferije, vraćao bi se natrag, ali eto, bilo je dobro. Toliko priča bi ti o tome mogao ispričati…“