Na današnji dan 1920. u Sarajevu je umro slikar Mato Celestin Medović. Rođen je 17. studenoga 1857. godine u Kuni na Pelješcu. Otac mu je rano umro i bez hranitelja je ostalo sedmero djece. Mirni dječak Mato u obližnjem samostanu Gospe od Loreta godinu dana se pripremao za ulazak u franjevačku gimnaziju. Dvanaest godina školuje se za redovnika u samostanu Male braće u Dubrovniku, a pri polaganju zavjeta uzima ime Celestin.
Slikarsku nadarenost mladog redovnika zapazio je opat Bernardino da Portoguaro, koji je iz Rima došao u posjet dubrovačkom samostanu. On mu je omogućio studij u Rimu kod Lodovica Seitza, uglednog i utjecajnog slikara Nazarenca koji je slikao i freske u đakovačkoj katedrali. Medović nekoliko puta izlaže u Rimu, a 1884. i poznatu sliku lazurne tehnike Sveti Franjo Asiški.
Mnogo važniji od školovanja u Italiji bio je studij na münchenskoj akademiji, središtu europskoga povijesnog slikarstva. S neobičnom lakoćom i vještinom Medović komponira platna s povijesnim prizorima. Veliku srebrnu medalju osvojit će 1893. diplomskim radom Bakanal.
Osim te slike, povijesni ciklus Celestina Medovića vezan je uz dekoraciju svečane Zlatne dvorane u Opatičkoj 10 u Zagrebu, za koju je, prema narudžbi Ise Kršnjavoga, naslikao Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskog i Zaruke kralja Zvonimira.
Poslije odlaska Vlaha Bukovca iz domovine 1903., Medović počinje portretirati Zagrepčane i tako nastaju slike natprosječne vrijednosti, usitnjena poteza, meka obrisa i živih boja.
Vrativši se na rodni Pelješac, sve je više zaokupljen krajolikom. Slika velika platna blještava kolorita pod identičnim nazivima Vrijes ili Pelješki pejsaž. U mrtvim prirodama suptilnim bojama svijetlih pozadina znao je suprotstaviti bljeskanje svježih riba, tek izvađenih iz mora.
Likovni kritičari pokazali su veliko zanimanje za Medovićeve Marine, spominjući studij svjetla na morskoj pučini, marine na kojima se lome valovi ili sanjarska noćna sumračja. Marine je slikao do kraja života.
Bolestan i oslabljena vida potkraj prosinca 1919. po najvećoj zimi zadnji se put spustio niz kunovske serpentine. Potražio je pomoć u sarajevskoj bolnici. Preminuo je uvečer 20. siječnja 1920. godine.
Počiva u Kuni u tišini novoga groblja među čempresima koje je sam sa školskom djecom sadio.