Sjećanje na Primorsku satniju

Dosadašnjim opisom događanja na zapadnoj dubrovačkoj bojišnici, te osnivanjem Južnog bojišta i prelaska Hrvatske vojske u napadna djelovanja na prostoru južne Dalmacije, nastojala sam koristiti svu dostupnu dokumentaciju, ali i najveći dio objavljene stručne literature u kojoj prevladavaju djela memoarskog tipa.

Njihovi autori su istaknuti izravni sudionici navedenih događanja, poput zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka, zapovjednika 4. brigade ZNG generala Iva Jelića, jednog od zapovjednika sektora Dubrovnik generala Petra Šimca ili još zastupljeniji državni dužnosnici i političari.
 
OSOBNA VIĐENJA
 
Sasvim je razumljivo da su ovakva djela opterećena osobnim doživljajem autora, tako da nam ne daju do kraja objektivnu i cjelovitu sliku. Stoga je u traganju za stvarnim činjenicama i povijesnom istinom nužno korištenje izvornih dokumenta, a njihov nedostatak izravno svjedoči o neprimjerenom odnosu društva prema Domovinskom ratu i braniteljima o kome sam već pisala. Naime, izvorna povijesna građa većim dijelom je uništena te nesređena i nedostupna široj javnosti, dok se dio još uvijek nalazi po osobnim arhivima i u posjedu pojedinaca. Takvo stanje uvjetovalo je „bježanje“ povjesničara od bavljenja ovom tematikom, a samim tim smo se sve ove godine udaljavali od istine. Rijetki stručni i znanstveni radovi, budući se nisu mogli osloniti na sustavno bavljenje Domovinskim ratom, često su „padali“ pod utjecaj osobnih viđenja već spomenutih „nedodirljivih“ autoriteta.
 

I pored toga što je Muzej Domovinskog rata – Dubrovnik još uvijek „u osnutku“, zahvaljujući razumijevanju i pomoći brojnih branitelja i ratnih zapovjednika, prikupljena je, obrađena i prezentirana značajna muzejska i arhivska građa. Budući je nastavak takvog rada i jedan od temeljnih ciljeva ovog feljtona, novo-prikupljenu građu sam, ne „skrivajući“ mnoge nedostatke u našim dosadašnjim spoznajama, pokušala ugraditi u njegov sadržaj iznoseći manje poznate činjenice o brojnim nepravedno zapostavljenim i „zaboravljenim“ postrojbama. One su najčešće upravo s dubrovačkog područja, poput „ukradene“ pričuvne 116. brigade ZNG, Stonske satnije ZNG, Odreda naoružanih brodova, COB-a i drugih.
 
ZABORAVLJENI PRIMORCI
 
Opisujući tijek oslobodilačke akcije Hrvatske vojske do pobjedonosno okončanih akcija u Slanom i Zavali, nastojala sam uz gardijske brigade spomenuti i značajan prinos ONB-a, Stonske satnije, MOMP Pelješac, 116. brigade, te dijela 156. i 115. brigade HV. Glavni „krivac“ za „propuste“ takve vrste u prvom redu je nedostatak podataka i dokumenata u zbirkama Muzeja, a najveća nepravda je svakako učinjena potpunim izostavljanjem i nespominjanjem Primorske satnije. Sudjelovanje ove postrojbe u navedenim borbenim djelovanjima „prešućuju“ sve službene raščlambe i spomenuti autori baveći se isključivo svojim postrojbama.
 

Njen prvi trag u povijesnim dokumentima pronašli smo zahvaljujući velikoj donaciji gospodina Željka Pavlovića, načelnika Štaba TO i prvog zapovjednika 116. pričuvne brigade ZNG Dubrovnik, te zapovjednika ZNG za južnu Dalmaciju. Iz doniranih dokumenata vidljivo je kako je, još u srpnju 1991. godine radi formiranja i popune 116. brigade, kasniji zapovjednik Primorske satnije g. Niko Šare s nekolicinom Primoraca uključen u sastav 2. dubrovačke bojne, upućen iz Konavala gdje su se tada nalazili sa zadaćom da i na ovom području osnuje pričuvnu satniju. Krajem istog mjeseca od dragovoljaca s područja Topola, Imotice, Stupe, Ošlja i drugih primorskih mjesta, formiran je vod „Stonsko primorje“ koji od tada sudjeluje u obrani ovog područja u sklopu Stonske satnije ZNG. Početkom prosinca 1991., poslije neprijateljskog prodora do samih prilaza Stonu, nakon što je dao svoj puni doprinos u obrani prostora Lisačkih Rudina, Primorski vod zajedno sa malobrojnim postrojbama HV učvršćuje novo uspostavljenu crtu obrane od mosta na Bistrini do Vjetrenog mlina te ispred Topola do Utrka (k. 627) i dalje na sjever.
 
DIO 163. BRIGADE
 
Jedan od rijetkih dokumenata koji posjedujemo o ovoj postrojbi svjedoči, u široj javnosti malo poznatoj činjenici, da je neposredno po osnutku 163. brigade HV, u to vrijeme djelujući kao Samostalni vod „Stonsko primorje“, uključen u njen sastav. Tek nakon uključivanja Primorskog voda, i simbolično i stvarno, brigada je postala u punom smislu „dubrovačka“. Uz zapovjednika Nika Šaru, od početka se ustalilo i zapovjedništvo koje su tijekom ratnog puta činili zapovjednici nižih postrojbi Andro Miljević, Jozo Vićan, Miro Tolja, Stijepo Vrcko, Pero Anković, Ivo Kraljević i administrator Pero Glamazić. Zanimljivo je spomenuti kako je prigodom ulaska u sastav 163. brigade HV, ova postrojba bila u potpunosti naoružana, obučena te dobro opremljena tehničkim sredstvima. S obzirom na odvojenost ovog voda od matične postrojbe, prema zapovjedi Zapovjedništva sektora u ožujku 1992. godine prepodčinjen je zapovjedništvu 4. brigade ZNG u čijoj zoni odgovornosti djeluje. Nedugo potom, dolaskom 1. brigade ZNG na ovo ratište vod joj se priključuje i zajedno sa „Žunama“ sudjeluje u oslobađanju prostora Rudina, te kasnijim borbama na pravcu prema Zavali. Nakon spajanja sa snagama 2. bojne 163. br. HV u Mokošici, postrojba se uključuje u borbeni raspored „svoje“ brigade i vrlo brzo, izvršavajući odgovorne i teške zadaće na prvoj crti obrane o kojima najbolje svjedoči pet poginulih i više desetaka ranjenih i zarobljenih, prerasta u satniju kroz koju je tijekom Domovinskog rata prošlo oko 400 pripadnika.
Ukratko izneseni podaci o Primorskoj satniji samo su naznaka načina rada ovog Muzeja. Naime, već je dogovorena puno složenija i dublja suradnja s ratnim zapovjednikom g. Nikom Šarom i njegovim suborcima tijekom koje će uz sjećanja biti prikupljene i značajne količine izvorne dokumentarne građe koju posjeduju o ratnom putu svoje postrojbe.
 
 
Prilog 1. i 2.:
Dijelovi dokumenta ZOOD, od 10. ožujka 1992. i Zapovjedništva sektora Dubrovnik o prepodčinjavanju voda „Stonsko primorje“