Povodom prve godišnjice smrti književnika i akademika, Luka Paljetka u Galeriji Dulčić Masle Pulitika na sam dan godišnjice, 12. svibnja održao se prigodni program pod nazivom Sjećanje na Luka.
Ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, Tonko Smokvina naglasio je kako je program, pod naslovom ‘Sjećanje na Luka’, proizišao iz inicijative njegovih bliskih prijatelja i dugogodišnjih suradnika, profesorice Bakije i skladatelja Matičevića koji su, iz ljubavi i poštovanja prema gosparu Luku, osmislili večer u njegovu čast. Naglasio je i kako je Umjetnička galerija Dubrovnik imala iznimnu čast surađivati s akademikom Lukom Paljetkom kroz brojne projekte, od izložbi do predstavljanja, osobito grafičko-pjesničkih mapa koje su njegovale spoj likovne i književne umjetnosti. Posebno je istaknuo posljednja dva predstavljanja, koja su se odvila upravo u Galeriji Dulčić Masle Pulitika te u Atelijeru Pulitika i to zahvaljujući nesebičnom zalaganju gospodina Boža Biškupića i njegovoj Zbirci Biškupić, koji su s velikim poštovanjem i ljubavlju podržavali Lukov rad. Prisjetio se i riječi gospodina Biškupića izgovorenih na tom posljednjem predstavljanju: ‘Trebate imati sve od Luka.’ Te su riječi odjeknule duboko i sažele vrijednost i veličinu naslijeđa koje nam je Luko ostavio, rekao je Smokvina. Za kraj se osobno zahvalio Luku, ‘ne samo na profesionalnim suradnjama, već, usuđujem se reći, i na prijateljstvu koje smo dijelili. Posebno ga pamtim po nezaboravnim druženjima i razgovorima tijekom likovnih kolonija u Kuni Pelješkoj, kada smo satima govorili o velikanima, dubrovačkim umjetnicima, Masli i Pulitici. No, najdublje me dirnuo naš posljednji susret – neposredno prije njegova odlaska, kada je, na vlastiti poticaj, Umjetničkoj galeriji Dubrovnik donirao umjetničko djelo, želeći time ostaviti još jedan trajni trag u kulturnoj baštini Grada.’
O Luku Paljetku govorila je književna povjesničarka i književna kritičarka izvanredna profesorica dr.sc. Katja Bakija koja je vrsna poznavateljica njegova opusa. Istaknula je kako je Luko Paljetak istinski velikan hrvatskog pjesništva, ali i cjelokupne hrvatske kulture. Bio je autor renesansne širine i svestranosti, zaljubljenik u umjetnost – glazbu, slikarstvo, poeziju, kazalište te je stoga i njegov opus iznimno bogat i raznorodan. Bio je pjesnik, dramski pisac, esejist, kritičar i vrstan prevoditelj.
Ipak prvenstveno on je pjesnik čiji je glas jedan od najmoćnijih i najsugestivnijih glasova u suvremenom hrvatskom pjesništvu. U svojim stihovima intertekstualno je, slijedeći ih formom i sadržajem, razgovarao sa svojim slavnim prethodnicima baštineći tako bogatu hrvatsku književnu tradiciju, posebice onu pjesničku, a istovremeno je bio svjež, inovativan i ludistički zaigran. Njegovo je pjesništvo neprestana i inventivna igra s riječima i jezikom, igra prepuna neočekivanih obrata u koju nas majstorski uvlači mrežom svojim aluzivnih, duhovitih stihova punih semantičkog nereda i poetskog reda. Sazdano je od najsitnijih i najbanalnijih sličica iz svakodnevnog života i preuzeto iz raskošne i bogate duhovne riznice stare dubrovačke i hrvatske poezije.
Paljetak je svakako pjesnički optimist koji vjeruje u mogućnost ljubavi i sreće koju treba tražiti i otkrivati u naizgled beznačajnim sitnicama. Njegovo utjecanje baštini, oživljavanje starih dvoraca i saloča kojima su prolazile dame u krinolinama, njihovi kavaliri i vitezovi, potreba da kroz svoje stihova razgovara sa svojim slavnim prethodnicima i sugrađanima, da poput zanesenog trubadura prolazi prostorima svoga grada i pjeva o njemu u formi i stilu prohujalih vremena predstavlja ga kao laudatora temporis acti, što Paljetak i jest, ali nipošto nije samo to. Nije samo romantični pasatist i virtuozni slikar jednog prošlog vremena, nego je i inventivni tvorac vlastitog svijeta oblika, znakova i slika, osebujni majstor jezika.
Bakija je naglasila i Paljetkov odnos prema Gradu – dvije su važne odrednice njegovog pjesničkog glasa : korpus Dubrovnika na razini vidljivih i prepoznatljivih općih mjesta (toponimi grada, značajne osobnosti) i na razini štovanja i nasljedovanja njegove književne i duhovne tradicije, te ludizam prepoznatljiv i tansparentan u neprekidnom poigravanju, sklapanju i rasklapanju. Sam pjesnik je priznao interes za ‘lijepu stranu života, za očuđujuće, čudesno…’, pa se valjda zato kod njega sve može pretvoriti u pjesmu i sve može lako postati predmetom pjevanja: limun u vrtu, zahodska školjka, žarulja, bugenvila u cvatu (koju vidi kao sabor radosnih kardinala)… U zbirci Pjesni na dubrovačku stapaju se pjesni dubrovačke (da rabimo Paljetkovu sintagmu) i pjevanje na dubrovačku. Ova zbirka, dakako, nije jedina u hiperplodnoj Paljetkovoj pjesničkoj produkciji, u kojoj je Dubrovnik prisutan kao motiv, a njegova pjesnička tradicija kao konstrukcijsko načelo, nego je samo transparentna za iščitavanje njegova odnosa prema Gradu i svekolikoj njegovoj duhovnoj tradiciji i predstavlja nam Paljetka kao baštinika cjelokupne književne tradicije kojoj je Dubrovnik bio ishodištem.
Spomenute su i Paljetkove pjesme kršćanskog nadahnuća – Dio njegove pjesničke produkcije koji je određen duhovnim temama i motivima i odnosom prema Bogu ostvaren je kroz refleksivnu poeziju i stihove koji reflektiraju unutarnja previranja. Paljetak povezuje profano i duhovno, poigrava se s biblijskim slikama i smješta ih u svakodnevni okvir, Josipu i Mariji i Isusu daje ljudski lik i ovozemaljsku dimenziju uz snažno posredovane temeljne vjerske poruke. I u pjesmama koje iščitavamo kao molitve koristi intertekstualne reference, ironijske i ludističke elemente.
U svojim posljednjim zbirkama Luko Paljetak predstavio nam se i kao pjesnik tuge koja se u njegovim stihovima pojavljuje se kao složen, višeslojan osjećaj koji nadilazi puku melankoliju i postaje temeljni izraz njegova promišljanja o svijetu, prolaznosti i ljudskoj egzistenciji. Paljetak tugu oblikuje različitim stilskim sredstvima stvarajući poetski svijet u kojemu se bol i ljepota neprestano isprepliću. U njegovim pjesmama tuga često nosi obilježja intimne meditacije, ali i šire refleksije o kulturnoj i civilizacijskoj krizi suvremenoga čovjeka.
Time Paljetkova poezija, premda ukorijenjena u tradiciji hrvatskoga pjesništva, istodobno pokazuje izraženu suvremenost i univerzalnost. Tuga kod Paljetka nije statična ni rezignirana: ona potiče na stvaralački čin, na traženje smisla unatoč svijesti o gubitku i nestajanju. Upravo u toj dinamičnoj napetosti između tuge i pjesničkog otpora prema ništavilu prepoznajemo jedno od najvažnijih obilježja njegova stvaralaštva.
I izbor pjesama koje su se čule u ovoj večeri prisjećanja i druženja s Paljetkovim stihovima potvrdio je ljepotu, zavodljivost i osebujnost njegova lirskog govora. Za galzbeni dio programa bio je zadužen skladatelj, Darko Matičević koji je izveo dvije Paljetkove pjesme, Ljubičaste kiše i Marin Držić.
Glumac Kazališta Marina Držića, Hrvoje Sebastijan čitao je izbor Paljetkovih pjesama – Tihi noćni razgovor tete Ane s njezinim i našim parcem Svetim Vlahom, Otac, Zvijezde, Gjivo Frana Gundulić, Conte Ivo.
Zaključno, Luko Paljetak prolazio je pored stvari koje mi ne bismo primijetili, a on ih čarobnim štapićem svoga pjesničkog nadahnuća pretvarao u pjesmu. U njegovu poetskom svijetu sve je moglo postati pjesma i sve jest pjesma jer je on poput pravog lirskog opsjenara poetizirao zbilju, očuđivao svakodnevicu i samo naizgled lako pleo mrežu svojih skladnih i stilski dotjeranih pjesmotvora.