Specijalna jedinica ‘Grof’ predstavljala je kralježnicu obrane grada u Domovinskom ratu, a bili smo mladi, u svojim dvadesetima, i donekle na brzinu obučeni. Imali smo i nešto naoružanja. Kad je negdje bilo gusto, onda bi nas raspoređivali da pomognemo, od Debelog Brijega do Dubrovnika, a naši su dolasci ohrabrivali branitelje. Znali su da smo dobra ekipa i da odrađujemo zadatak. Tako je bilo i tog 6. prosinca 1991. godine – ističe Darko Vukušić Vuk, rođeni Vukovarac, koji je na ‘Crni petak dubrovački’ branio grad na Srđu, kao pomoćnik zapovjednika dubrovačke Specijalne jedinice Policije ‘Grofova’.
Uz njega su u tim najtežim trenucima bili njegovi suborci Antil Grejčevci – Šok, Zlatko Kovač – Dugi, Niko Bronzić te pokojni Mario Papac i Srećko Kljunak (stradali u prometnoj nesreći 1992., odnosno 2009. godine). Povodom 25. obljetnice obrane grada Dubrovnika imali smo čast razgovarati s četvoricom danas živih hrabrih ljudi, i to baš na mjestu gdje se sve dogodilo, na Srđu. A sjećanja naviru. I dok pričaju međusobno se upotpunjavaju detaljima i anegdotama, baš kao i tog dana oružjem i zajedništvom, kad su slomili kralježnicu srbocrnogorskog agresora.
Grad je bio u dimu i plamenu
-Bombardiranje grada počelo je već oko 5 sati. Bili smo smješteni u hostelu Ferijalnog saveza u ‘Bourbonu’ i od tamo smo gledajući prema Srđu na obzorju i sa strane Bosanke i sa strane Strinćjere vidjeli tenkove te neprijatelja koji se u pognutom stavu kretao prema tvrđavi Imperijal. Dobili smo zapovijed da odemo na Srđ i riješimo situaciju, odnosno pokušamo spasiti gdje se spasiti može, jer su dečki ostali bez streljiva, a vidjelo se da je neprijatelj nadmoćniji. Da će tvrđava pasti – prisjeća se Vuk.
-Dok smo se penjali vidjeli smo kako netko odozgo nosi ranjenika. Bili su to Cvijeto Antunović i ranjeni Željko Gustin Žika. Ostavio sam puškomitraljez i pošao im ususret te negdje kod druge ili treće serpentine preuzeo Žiku, odnio ga do magistrale i opet smo krenuli prema tvrđavi. Kretali smo se ‘cik-cak’, onako kako su granate s topovnjača udarale. Ako bi pala po sredini mi bi išli malo desno, a ako bi gađali lijevo i mi bismo otišli lijevo jer smo računali da neće dvaput pasti na isto mjesto – objašnjava nam Dugi, dok Šok dodaje:
-Kad smo došli podno tvrđave povijesna jezgra se uopće nije vidjela od toliko plamena i dima!
-Dvije ili tri serpentine prije vrha uzeli smo stanku jer smo morali malo odahnuti. Inače bismo se ugušili. Tada nam je Božo Burić iz tvrđave ‘ačenao’ da nemaju nego pedeset metaka – kaže nam Dugi, a Vuk nastavlja:
-Agresori su zauzeli vrh tvrđave i dizali ruke u zrak u znak pobjede jedni prema drugima. Ali, onda je došla pjesma…
‘Zovi, samo zovi…’
– Pokojni Kljunak i ja pokrenuli smo pjesmu ‘Zovi, samo zovi…’. Cijela tvrđava je to prihvatila i pjesma se tako zaorila da su oni mislili da nas ima pitaj Boga koliko. Mislim da je to bio prijelomni trenutak – smatra Dugi, dok Bronzić vraća u sjećanje drugi bitan trenutak.
-Četnici su zapucali iz gornje postaje žičare prema položaju na kojem je bio Pero Ivanković. Onda smo shvatili da se tamo nalaze. Potom smo ispalili tromblon i pogodili. Čuli smo jauk. Nakon tromblona krenula je naša vatra prema njima, iz pušaka i snajpera, a oni su počeli zapomagati: ‘Piroćanac, ne ostavljaj me! Zovi kola!’ – kaže nam Bronzić, a Dugi nastavlja:
-Iskoristili smo taj trenutak njihove panike i krenuli prema vrhu tvrđave. Raširili smo se i pucali istovremeno na desnu i na lijevu stranu. Ušao sam u tvrđavu, gdje sam naišao na jednoj momka HOS-ovca. Jedna bomba, ne znam jesu li je četnici bacili ili nam se vratila u ‘igri odbojke’, okretala se na podestu na sredini skalina prema vrhu tvrđave. Eksplodirala je. Srećom, nismo stradali.
Bronzić se pak prisjeća kako su HOS-ovci imali jako malo municije, a branili su dio prema Bosanci.
-Izvukli su cijevi kroz otvore i branili da se četnici ne popnu na tvrđavu. Osim toga, podržali su našu pjesmu, nakon čega se neprijatelj uspaničio jer je ta pjesma ‘zvonila’ sa svih strana u tvrđavi i oko nje – dodaje Bronzić.
-Pjesma ih je dotukla! Tada smo vidjeli da se tenk povlači. Kasnije smo u njihovim papirima našli zapis da nas je ‘pet stotina došlo u tvrđavu tunelima ispod Srđa’, a tada su objavili i podatak da je sedamsto niških specijalaca sudjelovalo u bitci tog dana – kaže nam Dugi, dok Vuk dodaje:
-Oko tvrđave je nađeno sto kutija suzavaca, kojeg su četnici imali namjeru ubaciti u tvrđavu i tako je osvojiti, ali na našoj strani je bila bura koja im je poremetila planove.
Snaga domoljublja
Naši sugovornici složni su u jednome: pobijedila je snaga domoljublja.
-Slažem se s riječima generala Nojka Marinovića, koji je jednom prilikom, govoreći o obrani Dubrovnika, kazao kako je grad obranila snaga domoljublja. Snaga domoljublja, ali naravno i mladost koja nas je ‘potezala’. I onaj prkos. Nećeš moje, moj grad i moju zemlju – smatra Vuk te posebno ističe:
-Bitka je dobivena borbenim djelovanjem po srbocrnogorskom agresoru, koji je već bio zauzeo tvrđavu, ali i psihološkim djelovanjem – zajedničkom pjesmom koja ih je otjerala. General Janko Bobetko je, u prilici kasnijeg posjeta tvrđavi, izjavio kako bi u slučaju pada Srđa vjerojatno pao i Dubrovnik.
-Trebate znati da mi, kad smo krenuli na Srđ, nismo računali da ćemo preživjeti, već da ćemo se boriti do kraja, pokojnik ili pukovnik. Pokojnog sam Kljunka tada pitao: ‘Hoćeš li mi se pobrinuti za djecu ako poginem?’ On je uzvratio istim pitanjem. U tome smo svi bili složni, jer smo bili svjesni da možemo preživjeti, ali i ne moramo. Mi nismo došli na Srđ pričati priče, već boriti se do kraja. Da damo hrabrosti tim ljudima, da srčano branimo svoj grad. To je naše i mi smo to trebali obraniti pod svaku cijenu – kaže nam Dugi, koji smatra kako je grad Dubrovnik dobio svoj dan upravo zbog te ključne obrane Srđa.
Istinu u udžbenike!
-Mi smo stvarno taj dan obranili Grad, govorili oni svi što god hoće. To je činjenica. Uz Vukovar, i Dubrovnik je grad Heroj. Da su mi jednog trenutka rekli da idem na neko drugo ratište, odbio bih. Ostao bi braniti našu djecu i ove zidine!
Naši sugovornici u glas ističu kako im je od svih proslava i obilježavanja, puno bitnije da istina o ratu u Dubrovniku, Vukovaru i drugim krajevima uđe u udžbenike, jer to dosad nije nikako bilo zastupljeno.
-Neka naša djeca i budući naraštaji znaju za što smo i gdje mi ginuli! Jer ako to ne znaju, za što će se onda sutra oni boriti? Čemu onda sve to? Naša bi djeca trebala iz udžbenika učiti istinu o Domovinskom ratu. Pa mi smo tu još možda deset, petnaest godina. Ali što onda? Ako istina ne bude zapisana u knjigama? Iz iste namjere istupamo i u medijima, jer želimo da se zna!
Komolčanin iz Lipljana
Što je Dubrovnik učinio za svog ‘Nicoliera’?
Naš Šok je samozatajan, ali živi heroj, dubrovački ‘Jean Nicolier’. Vukovarci su se odužili svom Jeanu, a pitamo se što je Dubrovnik poduzeo za našeg? Uspjeli smo mu naći stalni posao u Čistoći, ali zasad nema riješeno stambeno pitanje. Zar naši živi heroji trebaju poginuti da bismo ih vrednovali na pravi način? – pitaju se Grofovi.
‘Četnici’ pod tvrđavom
‘Naši po nama snajperom’
Dosta smo tog dana ‘zalijegali’ od naše vatre nakon što je stupila zapovijed branitelja sa Srđa da se puca po neprijatelju koji je u tom trenutku bio na vrhu tvrđave. Pri penjanju na Srđ, naši suborci s položaja na magistrali vidjevši nas, zamjenili su nas za četnike i djelovali po nama. Mislili su da smo mi srbocrnogorska vojska, koja se spustila pod tvrđavu. Pokušao sam se sakriti iza jednog panja, ali to je bilo nedovoljno u onoj vrleti. Onda sam zalegao u podnožje, da me više ne mogu vidjeti pa se to smirilo. Po zujanju metaka pored uha znam da su gađali jako blizu – prisjeća se Niko Bronzić.