Ulice našega grada, dakle ne one unutar zidina i u Gradu, čeljad sve češće naziva novim i po svemu u vožnji doživljenom pravim imenom – ‘Grbavica’! Posebno je ‘grbavo’ preko Ilijine glavice, a ni spust niz Kapelicu nije ništa bolji. Očito ćemo posljedice suludog eksperimenta zvanog ‘mikroasfalt’, učinjenog za sad jedino na dubrovačkim prometnicama, još dugo osjećati u svojim leđima dok se vozimo ulicama našeg grada.
Nitko od nadležnih to više i ne spominje, kao ni neke obećane rokove popravka, sve je prekrila tišina i kao da je cijelu ovu ružnu priču ‘papala maca’!
Dileme i odgovori
Tim našim ‘grbavica mikro asfalt’ ulicama idemo opet do Montovjerne, do gospođe Dore Sagrestano. Zapravo njen nadimak je Dora, a ime Dorotea. Nastavljamo priču o njenog obitelji, ponajvećoj dubrovačkoj ‘pujiškoj’ obitelji. Prvo mali ispravak iz prošlog đira, uz iskreno pojašnjenje „čas znam, čas zaboravim!“ kako reče gospođa Dora. Njen otac Lujo ipak nije prvi Sagrestano rođen u Dubrovniku! „Ma, malo sam prelistavala ove stvari koje čuvam o nama, a i zvala me jedne rodica sa Konala! Evo, sad sam sve prelistala i bilo je ovako: moj nono Vicencije vjenčao se sa svojom suprugom, našom nonom Margaritom 1868. u Apuliji, do Dubrovnika su došli 1870., a od desetero djece koliko su imali, svi su rođeni u Dubrovniku, prvi se rodio 1873. Mauro, pa 12. rujna 1880. Pero, a onda tek moj otac Lujo 1882., iza njega Giuseppe zvani Pepo 1884., pa Čićo 1886., što je držo banak na Puiškoj placi, te Rudo 1890. godine, šestero braće i uz njih četiri sestre, od kojih se tri vraćaju u Italiju. To bi sad trebalo biti tako!“ Prije nastavka njene priče, pitam gospođu Doru o nazivu „pujizi“, dilema je ono „j“ u nazivu? „“Mi Talijani to „j“ nemamo, pa ga i ne govorimo. Trebalo bi po tome „puizi“, ali koliko je znano, taj nadimak ili naziv smo dobili ovdje, od ljudi iz Grada, a oni češće koriste naziv sa tim „j“! Pitanje je i koliko im je taj nadimak prihvatljiv, a koliko je možda i uvredljiv? „Prihvatljiv je, jer je to po dubrovački naziv za kraj iz kojeg smo došli, tako nas ovdje zovu. Ljudi odavde su nam dali taj nadimak. A da je nekad znao bit i uvredljiv, bilo je i tog, ono kad nam se kao malo izruguju! Ali, nema ljutnje oko tog.“ Dakle, može i „pujiz“, a može i „puiz“, a i „puljiz“! I još nešto za ovaj uvod, u prijevodu Sagrestano bi, po gospođi Dori, značilo nešto kao „onaj koji služi Bogu“ ili onaj koji je „Bogu drag“!
Vatrogasac Čićo i ekipa
Priča gospođe Dore o njenoj obitelji mogla bi biti priča i o ostalim obiteljima Pujiza u Dubrovniku. Sve su zapravo jako slične. Stoga, idemo u nastavak priče. Na početku, zastajemo na jednom svakako zanimljivom detalju vezanom za obitelj Sagrestano, ali i za dubrovačke vatrogasce! Njen dundo Čićo dio je prve vatrogasne postrojbe u našem gradu. Tek kasnije imao je banak na Puiškoj placi. Zapisano je kako je 5. ožujka 1907. godine tadašnje dubrovačko Općinsko vijeće jednoglasno izglasalo osnivanje prvog Dobrovoljnog vatrogasnog zbora. Služba je bila dobrovoljna i besplatna, donesen je i pravilnik u kojem se između ostalog navodi i kako su vatrogasci morali nositi za ta vremena nove i specijalne „monture“, a u slučaju nezgode Općina je obećala osigurati ih o svom trošku. Prvi zapovjednik bio im je Diego Vučetić, a sastav su činili Dorin dundo Čićo Sagrestano, Josip Beato, Vlaho Raguž, Ivo Orlić, Lujo Korčulanin, Ivo Bijele, Berto Roza, Baldo Baica, Ivo Dilorenci, Johan Pozniak, Vido Medonić i Vlaho Lise. Eto, malo zanimljivosti iz naše novije povijesti, neka imena koja će mnogi rado pročitati, a i potvrda kako su se Pujizi brzo snašli i postali dio svog novog grada. Zatim je gospođa Dora nastavila priču sjećanja o svojoj obitelji, prvo ljepši dio priče o godinama prije rata, o tome gdje joj je sve otac sa svojom braćom radio, a u sjećanju je pomogla i jedna jako stara i vrlo vrijedna fotografija. „Ovo je negdje u Boki! Kotor ili tu negdje. Radili su na gradnji pruga!“ A onda se prisjetila i tužnijih godina, njena obitelj za vrijeme Prvog svjetskog rata doživjela je strašne tragedije.
Zbjegovi u ratovima
„Austrija je tada ratovala protiv Italije, te su nas Talijane u Dubrovniku, skoro pa sve, otpremili u Leipzig! Bez ikakva pojašnjenja. Samo su nas jednog dana pokupili! Kako sam se ja rodila kasnije, iza tog rata, majka mi je o tome znala ponekad pričati, ne baš rado, ali… sjećala se! Tamo su žene sa djecom bile u jednom logoru, a muškarci su po cijele dane radili na gradnji nekih pruga i sve što je trebalo.“ I uz to sjećanje, gospođa Dora pronalazi jednu staru vrijednu fotografiju. „Ovo je iz tog vremena, majka je sačuvala! Gore s lijeva prvi stoji stražar s puškom, a do njega je moj otac Lujo. Ne sjećam se više tko je još na toj slici, ali znam da je još netko od dubrovačkih Pujiza!“ Nadolaze nova sjećanja iz priča njene majke na te godine prisilnog zbjega u Austriji, „Vladala je bolest šarlah, preživio je samo moj stariji brat Vinko, koji je prije njihovog velikog bijega iz Dubrovnika primio injekciju, ostala dva moja brata su umrla u izbjeglištvu u Austriji, u Leipzigu! Ni brat Vinko, ni moji roditelji nisu puno o tom voljeli pričat. Bile su to teške godine.“ Na zidu stana joj velika je slika njene obitelji snimljena prije odlaska u Austriju, otac, majka, brat Vinko i dva brata koja su umrla u tom zbjegu. „U Dubrovnik su se vratili tek 1920. godine, mojim roditeljima nije ni na kraj pameti bilo krenuti za Italiju. Nije im bilo lako, ali ovdje je bio njihov dom. U godinama iza ovdje smo rođeni moj brat Đino i ja, a tada, između dva rata živjeli smo na Trećem konalu.“ Ni za Drugog svjetskog rata nije im bilo bolje. Otac joj umire 1939., brat Vinko kao najstariji preuzima brigu o obitelji, ali s prvim danima tog rata, i njih kao i mnoge dubrovačke Talijane, Pujize, opet nasilno sele! Ovaj put preko Jadrana, u Bisegliu iz koje su i došli nekih šezdeset godina prije. „Nitko od nas nije htio tamo ići! Ali, došla je neka zapovijed, nitko nas nije pitao ništa. Kao Talijani na početku tog rata ostali smo ni na nebu, ni na zemlji. Nismo znali što se s nama događa, ali kao u tren, na brzinu su nas ukrcali na brod i prebacili u Italiju. Tog se dobro sjećam, bila sam djevojčica i bilo nam je strašno. Ne znaš ni gdje ideš ni zašto ideš! Brat Vinko je samo govorio „da mi je opet Stradun vidjet!“ On, majka, brat Đino i ja, nismo mogli tamo dugo izdržati. Nakon samo mjesec dana, unatoč ratu i svemu ostalom, vratili smo se doma u Dubrovnik!“