Dubrovački skladatelj Pero Šiša nastavlja nizati uspjehe u svojoj međunarodnoj karijeri.
Nakon spektakularne praizvedbe i svjetske premijere njegovog djela ‘Egipatske noći’ u prestižnoj Operi Kairo na Uskršnjem koncertu početkom travnja, uslijedila je prava ‘bomba’. Šiša, naime, uskoro snima svoj ‘Requiem’ za vodeću svjetsku izdavačku kuću Naxos iz SAD-a, i to u Auditorio Vilagarcia de Aorusa u španjolskom gradu Santiago de Compostela, nakon čega će uslijediti i dvije izvedbe u impozantnoj Katedrali svetog Jakova.
Kakav je osjećaj nakon najnovije vijesti iz SAD-a, s obzirom da suradnja s Naxosom otvara milijunsko tržište i široku promociju?
Shvaćam to kao kompliment i priznanje. U zadnje vrijeme, suradnjom s dirigentima, orkestrima, filharmonijama, festivalima, od Malte do Rusije, od Kine do Izraela, od Rumunjske i Grčke do Egipta i Španjolske, stvorena je ‘uvertira’, koja evo dovodi i do ovoga. Zahvalan sam ljudima u Naxosu, što su odlučili snimati ‘Requiem’ i ponizno prihvaćam tu ogromnu čast koja mi je ukazana. Sretan sam i zbog odabira izvođača. Dakle, Miran Vaupotich – dirigent, Laura Alonso Padin – sopran, Jose Carrio – kontratenor, Nicola Mijailovic – bas bariton, Filharmonica de Pontevedra, zbor Escolania catedral Santiago, su visoka razina. Poznato je da je riječ o vodećoj svjetskoj izdavačkoj kući, koja bira što, s kim i kako snima te izdaje. Pripreme u Santiago de Compostela – Španjolska, su počele, da bi sve bilo spremno za snimanje na jesen. Osjetiti te razine gdje je duh glazbe slobodan, lebdi i prostire se, sjaji svjetlijim obzorima i daruje plašt zvuka novim ljudima, je nešto uzvišeno. Divna je i spoznaja da su neki od navedenih umjetnika gosti npr. Lincoln Center-New York, CNN+, Musikverein-Beč itd. Ustvari, sve trebam prespavati jer ovo jest nestvarno.
Jeste li očekivali ovako nešto veliko i značajno?
Nadao se potajno jesam i mada vjerujem u ono što radim, očekivao nisam, jer filteri kroz koje treba proći su pregusti, a izvrsnih autora je stotine. Zbog toga je zvučalo kao nemoguća misija, jer ući na tržište glazbe kao skladatelj putem Naxosa te uopće biti na takvoj eminentnoj listi umjetnika je podvig. Tijekom turneje po Kini 2014., gdje je Hermitage Symphony St. Petersburg izvodio moj ‘Air’, od određenih ljudi je došla ideja da bi se pokušalo plasirati veće djelo, na visoke razine. Pokazao sam im Requiem i bili su iznenađeni djelom, a ja njihovom reakcijom. Ali trebalo ga je mijenjati u nekim segmentima. Da bih dobio ono što treba biti, stavke ‘Dies irae’ i ‘Rex tremendae’ te ‘Tuba mirum’ dorađivao sam više puta. Novi stavak ‘Libera me’ je nastao na jednom noćnom letu iz Tel Aviva do Beča. Jasno da u avionu nema klavira, pa sam strepio da mi tema ne iscuri, ali nije. Jedva sam čekao doći doma i ‘zagrliti’ klavir te upisati sve.
Zašto je jedna od vodećih svjetskih kompanija izabrala ‘Requiem’, između svih Vaših djela?
Kada se događa nešto ovako gloriozno, pravilo je ništa ne pitati, nego slušati. Kada netko iz samog vrha vjeruje u tebe, kada je sponzor u Španjolskoj odobrio 60 000 eura za troškove smještaja zbora, filharmonije itd., sva pitanja su suvišna. Sve je brižljivo organizirano, od uvezivanja partiture i dionica do posebne tehnologije snimanja, kao i vrhunskih tonmajstora. Naxos je s potvrdom o publiciranju autorskog albuma rekao sve, obzirom na ‘brand’ koji imaju. Od izvođača čujem da je glazba ‘overwhelming’, neodolljiva. Ipak, ne mogu izdvojiti nijednu skladbu. Sve su mi na srcu. Iza opere ‘Sirena’, ‘Requiem’ je najduži. Oko 80 minuta,171 stranica/18 dionica po stranici, 950 taktova, odnosno 3000 stranica notnog materijala ukupno. Za izvedbu treba 150 umjetnika – dirigent, zbor, orkestar, solisti – dakle dosta obimno. Već je sve i objavljeno na moj internetskoj stranici www.perosisa.com.
Je li zahtjevno mijenjati već gotovo djelo?
Sugerirano mi je, jer ulog je bio prevelik. Teško je, ne znaš što bi žrtvovao, a što novo dodao, a da ostane temeljna ideja. Treba dobro iznivelirati, pa bude lakše. Bitno je tada biti sa ‘zaključanim klavirom’, i dok gledaš u partituru ‘čuti sve očima’. Ako to uspije tada je rearanžiranje uspješno, barem meni. Izvođači će to odlično realizirati jer su svi posebni. Ipak, na dirigentu je u ovom ‘Requiemu’ veliki teret, ali čarobnjaku Maestru Vaupotichu beskrajno vjerujem.
Kažete da vjerujete u ono što pišete, a ipak ste začuđeni?
Kada počnem pisati, ne radim to s kalkulacijama. U tom času osjećam da to trebam napraviti. U mom svijetu, glazba oživi tada kada je skladana. Rođena u mislima, ona dobije svoje mjesto u kućici sagrađenoj od notnog crtovlja, dobije svoje prozore, svoja vrata. Tako ugravirana, često prekrivena zaboravom, čeka… Njena vrata su odškrinuta, a hoće li je netko htjeti slušati, mnogo je faktora. Kao što vidite, mi umjetnici smo sanjari, ali ovo već nije san, nego java. Itekakva stvarnost. Stoga i jesam začuđen, makar mi se skladbe izvode na mnogo prestižnih destinacija, ne događa se često da ta glazba oblači još svečanije ruho i biva na ovaj veličanstven način pokazana ogromnom tržištu.
I to ni manje ni više nego putem ‘Naxos Rights US, Inc.’?
Tako je. Ovo je atraktivna epizoda života, makar ga ovakve stvari mogu iz temelja promijeniti, od preseljenja u SAD itd. Jer s ovim što se događa svakako se ne ide u ‘diminuendo’ već u ‘crescendo’. Ali ipak sve treba prepustiti vremenu koje je najbolji sudac u što će se sve ovo izroditi. Rekli su mi u Rusiji, ‘tek kada papir požuti od vremena, znat će se što si napisao’. Trebala je hrabrost, volja, rad. U svakom od nas je želja za uspjehom. U sportu, medicini, politici, kulturi, gospodarstvu, novinarstvu, kulinarstvu. Ne možeš samo vegetirati. I biljka teži procvjetati ili dati plod, a kamoli neće ljudsko biće. Plodovi svakog autora su njegova djela. I dogodi se jednog jutra, dok gledam rađanje sunca povrh Sniježnice u mojim inspirativnim Konavlima, da dobijem pismo od tako moćne institucije. Tada shvatiš da je sve što si kroz život radio oko glazbe, vrijedilo truda. Pastoralno jutro i bajkovit dan za mene.
Nakon snimanja u novoj dvorani Auditorio Vilagarcia de Aorusa, bit će i dvije izvedbe u impozantnoj katedrali Santiago de Compostela?
Da, bit će dvije izvedbe u nadaleko poznatoj katedrali Sv.Jakova – Santiago de Compostela, koja je na hodočasničkom putu k svetištu i u kojoj su posmrtni ostaci Sv.Jakova, jednog od apostola Isusa Krista, uz visoke uzvanike. I ta činjenica govori kolika je važnost data ovom projektu. Tu doživjeti izvedbe ‘Requiema’ je uistinu nešto sveto. Inače dvorana Aorusa, gdje će biti snimanje, je predivna. Nedavno je samo u mramor fasada uloženo 800.000 eura. A interijer je zadivljujući, posebno akustika. Vrh! Zaista impresionirajuće. Užitak je biti dijelom tih vrijednosti i grada koji je proglašen Europskim gradom kulture. S radošću čekam uzbudljivu jesen, koju ću provesti u Španjolskoj na probama, snimanju, koncertima i poznanstvima. A nova poznanstva rađaju i nove ideje, tako već postoji ozbiljan plan za osam izvedbi ‘Requiema’ na pozornicama SAD-a te nakon prijevoda na talijanski i promocija opere ‘Sirena’. Eto, puno je planova i posla, a još se nisu slegli ni dojmovi iz Opere Kairo.
Zbog iznimnog uspjega vašeg djela ‘Egyptian nights’ u Operi Kairo, te promicanja kulture među narodima, proglašeni ste počasnim članom Egipatsko-Hrvatskog društva?
Jesam, i ponosan sam na to. Gospodin Adel Said, inače predsjednik društva, sa suradnicima, me stvarno razveselio. Divni ljudi iz Egipta krajnje pozitivno su i biranim riječima ocijenili to novo djelo, a rezultat je i ova počasna titula. Glazba govori sve jezike svijeta, a ovo je primjer kako umjetnost može graditi mostove među ljudima, a ne ih rušiti.