Gradsko društvo Crvenog križa Dubrovnik ovogodišnji je dobitnik Nagrade Grada Dubrovnika, i to za izniman doprinos u razvoju humanitarne i zdravstvene djelatnosti.
Osnovan 1878. godine kao „Pripomoćna patriotična zadruga gospođa“, dubrovački Crveni križ kao neprofitna organizacija s današnjih 1200 članova posebno značajnu ulogu imao je u Domovinskom ratu, a danas u suradnji s Odjelom transfuzije OB Dubrovnik kontinuirano organizira akcije darivanja krvi. Tim povodom za DuList govori ravnatelj Crvenog križa Živko Šimunović.
Percepcija Crvenog križa danas u društvu većinom se svodi na darivanje krvi, prvu pomoć, skupljanje robe ili pomoć nakon katastrofa. Koliko je ta percepcija ispravna?
Kad sam prije dvije i pol godine došao na mjesto ravnatelja htio sam razbiti tu famu. Mi po statutu imamo skoro 25 djelatnosti. Pokrenuli smo rad s mladima, na što smo posebno ponosni. Krenuli smo s dva člana, a danas ih imamo oko 40 i uvijek su spremni kao vojska. Imamo i gradski interventni tim za djelovanje u katastrofama s oko 40 članova. Za umirovljenike smo osnovali Klub 65+, gdje nastojimo spojiti mlade i starije generacije. Također, jedini imamo dozvolu za obrazovanje spasioca na plažama kroz spasilački klub ‘Neptun’ s 15-ak članova. Značajan je i projekt ‘Bolnica bezbolnica’ u kojem naše članice idu na Dječji odjel i dvaput tjedno zabavljaju djecu.
Ipak, vratimo se na darivanje krvi, po kojem ste možda najviše prepoznatljivi?
Prije su postojale predrasude, kako se krv prodava, kako to škodi, a to su sve floskule. Imamo čovjeka koji je dao krv 113 puta, a njegova supruga 86 puta. Riječ je o plemenitom činu. Darivanje krvi spašava ljudske živote.
Krvni pripravci traju do mjesec dana. Kako osiguravate ‘ospkrbu’ krvi, kako ne bi došlo do nestašice?
Trenutno imamo 53 aktiva. Sve se radi planski i svi znaju godišnji raspored. Bitno je da krvi ne bude ni previše ni premalo, nego da količina bude optimalna. Svi znaju kad su akcije pa se može odrediti i broj planiranih doza. Imamo odličnu suradnju s bolnicom i u mom mandatu nikad nije bilo potrebe za dodatnim količinama krvi. Vrijedi znati kako krvni pripravci traju najviše do mjesec dana i nakon toga krv više nije zdrava i mora se uništavati.
Koje su prepreke u poslu CK?
Uvijek se može govoriti o financijama, kojih nikad dovoljno. Pokrivamo područje bivše Općine Dubrovnik. Zakon o Hrvatskom crvenom križu izričito nalaže tijelima lokalne vlasti da izdvoje 0,7 posto Crvenom križu. Ipak, to se baš i ne poštuje. S Gradom Dubrovnikom je suradnja zadovoljavajuća, dok je s općinama Župa dubrovačka i Konavle ‘koliko-toliko’. Dubrovačko primorje i Trpanj još nešto i daju, ali Janjina i Mljet nisu nikad dali. Uz to, Županija nas prati, ali bi i oni mogli biti aktivniji.
Primate li donacije u novcu?
Vrlo rijetko. Jednu donaciju smo imali kad smo otvarali Klub 65+. Talijan hrvatskih korijena Niccolo Smeraldi donirao nam je pet tisuća eura za namještaj kojim smo opremili +65 Klub. Ljudi su u Hrvatskoj u teškoj situaciji pa su novčane donacije vrlo rijetke. Obično su u naturi, odjeća i obuća za naše potrebe.
Ne donosite robu u crnim vrećama
Potrebe za odjećom su sve veće?
Potreba je velika, ali… Ako je neka roba stajala u ormaru dvadeset godina, nama je ta roba neupotrebljiva. Događalo se da otvorimo crnu vreću, došla bi mi ‘mala snaga’ kako zna zaudarati. A ako ne primimo robu mogu nam reći da smo bahati. Treba sačuvati dignitet osoba kojima je ta roba namijenjena. Nije svejedno doći u Crveni križ i primiti nešto tako. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i imamo svoje dostojanstvo. Zato apeliram na građane da robu ne donose u crnim vrećama, nego po mogućnosti ispeglanu i u kutijama. Onda ta roba može ići na police i čovjek će je rado primiti.
Kad usporedite svoja iskustva s iskustvima u ostalim društvima na razini države, gdje se nalazimo?
Mogli bi reći da smo u prosijeku, a u nekim radnjama smo i ispred ostalih. Kao jedno od tri prva društva osnovana u Hrvatskoj od njih 125, prošle godine dobili smo Povelju Republike Hrvatske, što je najviše odlikovanje koje jedna udruga može dobiti. Naš predsjednik na nacionalnoj razini dr. Josip Jelić oduševio se kad je saznao da edukaciju mladih obavljamo kroz Klub mladih, a u ostalim društvima to rade liječnici ili stariji volonteri. Za Klub 65+ čuo sam da to odlično funkcionira u Opatiji. Pošao sam, vidio i odlučio to primijeniti i kod nas.
Jeste li zadovoljni sa suradnjom s drugim humanitarnim udrugama u Dubrovniku?
Dobro surađujemo s Volonterskim centrom, zajedno odradimo akcije. S Caritasom i Merhametom imamo korektne odnose. Izdvojio bih akciju zbrinjavanja 66 izbjeglica s broda u srpnju 2012. godine. Tada smo se dobro ekipirali, odradili smo posao i bilo je dosta uspješno.
Nikšićka pivovara vlasnik zgrade CK
Kakva je situacija sa zgradom u kojoj ste smješteni?
To je malo dubiozno. Zgradu smo dobili od Vlade RH 1996. godine na korištenje na 50 godina. Međutim, prošlo ljeto došla su nam neka gospoda iz Crne Gore, koji su navodno vlasnici tog prostora. Prijašnji vlasnik zgrade bila je Nikšićka pivara, ali tu je riječ o odnosu dviju država, taj problem se ne tiče nas. Mi smo sad u toj zgradi smješteni, iako bi voljeli da smo smješteni negdje drugo, budući da je riječ o staroj kući koja vlaži i pomalo prokišnjava.
Jesu li Dubrovčani humanitarci?
Jesu, uvijek, ali ih je teško aktivirati, privoliti. Za sve treba potrošiti puno muke i truda i treba se ‘iskilavit’. Mi smo vjerojatno tako nasađeni, odgojeni. Upoznajem i druga društva, dosta putujemo. Primijetio sam da su, na primjer, ljudi u Slavoniji generacijski odgojeni da pripadaju Crvenom križu. Tamo se na jednom mjestu može naći da Društvu pripadaju i djed i njegov sin i unuk. Njima je to čast i ponos, da mogu pomoći. Kod nas toga nema. U Dubrovniku za sve treba uložiti dvostruko više truda, nego u nekim drugim krajevima. Ali kad se priča pomakne s početka, onda smo odlični.
Želim da se što više volontera uključi u rad našeg Društva. Neka dođu, otvoreni smo za sve i svakom ćemo naći neki projekt, dat ćemo im posla. Neovisno o godinama, uvijek se mogu uključiti. Jer volonterizam i volonterski rad moramo što više proširiti. A najljepši je osjećaj kad vidiš da si nekome pomogao i da tvoj trud nije bio uzaludan.