Nakon gotovo dva desetljeća bavljenja novinarstvom Silva Povše Capurso oprostila se s medijima. Otišla je s Radio Dubrovnika i sada je na čelu nove gradske ustanove – Centra za pružanje usluga u zajednici Dubrovnik osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Iako su mnogi iznenađeni zapravo je upućenima u Silvin profesionalni razvoj nešto ove vrste bio logičan slijed. Povše Capurso je naime prije dvije godine postala doktorica edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, a godinama je već savjetnica za multidisciplinarnu, intersektorsku i međunarodnu suradnju u Poliklinici za zaštitu mentalnog zdravlja djece u Općoj bolnici Dubrovnik.
Nakon gotovo dva desetljeća oprostili ste se s novinarstvom. Makar kao primarnim zanimanjem. Kakav je osjećaj?
Dobar. Oslobađajući. Doduše, neobičan kada prolazim mimo HRT-a na kojem sam provela gotovo dva desetljeća, ali preokupacija novim poslom ne da mi previše razmišljati o prošlosti.
Građani još uvijek nedovoljno znaju o Centru za pružanje usluga u zajednici Dubrovnik. Kome su namijenjene i koje usluge ove ustanove?
Ovaj Centar za pružanje usluga u zajednici namijenjen je djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. U dijelu na bazenu u Gružu otvaramo poludnevni i cjelodnevni boravak, u početku za odrasle osobe, iznad 21 godine života. Oni su u ovom trenutku prioritet. Takva je naša procjena, ali i procjena roditelja nakon više razgovora s njima. Svjesni su da djeca imaju mogućnosti socijalizacije, rehabilitacije, dijagnostike i savjetovanja za roditelje u drugim sustavima i ustanovama. Kroz zdravstvo, odgojno-obrazovni sustav, dakle vrtiće i škole, te udruge. Za odrasle je situacija drugačija i njima treba dodatna potpora. Ustanova će u konačnici nuditi: stručnu procjenu, smještaj, boravak, psihosocijalnu podršku, organizirano stanovanje, pomoć u kući, kao i uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent. Naravno, ne sve odmah i ne sve odjednom. Počinjemo s programom koji je moguće organizirati u prostoru od oko tisuću metara četvornih gdje ćemo nuditi usluge poludnevnog, a nakon toga i cjelodnevnog boravka za odrasle.
Zasigurno imate koncept razvoja ustanove. Pa koji su planovi za dalje?
Centar za pružanje usluga u zajednici Dubrovnik na lokaciji je u samom središtu Dubrovnika. Prostore smo dobili na 10 godina bez naknade zahvaljujući Gradu Dubrovniku i u konačnici svim gradskim vijećnicima koji su podržali ovaj projekt i prepoznali njegovu važnost. U tim ćemo prostorima moći osigurati usluge poludnevnog i cjelodnevnog boravka djece i odraslih, kao i stručne procjene, psihosocijalnu podršku, savjetovanja, ranu razvojnu podršku. Ono što nećemo imati i što nam je cilj u budućnosti osigurati našim sugrađanima smještaj je s privremenim, odnosno trajnim boravkom, ali i bogatstvo brojnih drugih sadržaja koji će nam omogućiti prostor izvan gradskog središta, na otvorenom. Na žalost nismo svjesni baš ni
potreba osoba s invaliditetom. Često mislimo kad se ocrtaju mjesta za parking invalida i postave rampe za ulaz u javne ustanove,da je to – to, problem riješen, ali ni blizu.
Prosvijetlite nas malo gdje smo i koliko je još pred nama vremena i posla da postanemo zajednica koja adekvatno skrbi o svim svojim članovima?
Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju ne traže ništa posebno. Ono što je naša dužnost kao društva jest osigurati im da se osjećaju ugodno i dobrodošlo. Da imaju jednake mogućnosti rasta, razvoja i obrazovanja kako bi postigli svoje pune potencijale kada govorimo o djeci, a kada je o odraslima riječ da nisu izolirani između svoja četiri zida, osuđeni na život u zatvorenom krugu ljudi kojima su okruženi zbog brojnih prepreka s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Dakle, parkirno mjesto nije dovoljno, ako primjerice, nije dovoljno veliko označeno da osoba s invaliditetom može ući i izaći iz vozila. U protivnom ne služi ničemu. Isto je s ulaznim vratima, prilagođavanjem prostora u svim javnim i državnim institucijama. Još se s time borimo. I griješimo. Ne iz loše namjere, već iz neznanja. Treba to priznati i ispraviti greške. Mnogi su se smijali kad su na tablama gdje su mjesta za osobe s invaliditetom na kojima piše ‘Ako ste uzeli moje parkirno mjesto, uzmite i moju invalidnost’ nadopisali ‘Neću, hvala’. Smiješno? Strašno! Govorimo o empatiji kojoj treba učiti djecu u školama. Tko će ih tome učiti, ako sami nismo takvi? Budimo zahvalni na onome što imamo i pokušajmo pomoći onima kojima je naša pomoć potrebna. Ako to nismo u stanju, onda se barem ne izrugujmo.
I kroz medije ste bili dosta orijentirani na pitanja zdravlja, tako ste na Radio Dubrovniku i započeli s emisijom ‘Zdravi bili’. Godinama ste savjetnica Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece za multidisciplinarnu, intersektorsku i međunarodnu suradnju u OB Dubrovnik. Koliko ste tu pomogli, a koliko i što naučili?
Od radijske emisije je i nastala Poliklinika za zaštitu djece i mladih Opće bolnice Dubrovnik. A zapravo, nastala je zbog višegodišnjih traženja roditelja. U toj emisiji u kojoj je bio i ravnatelj bolnice izv. prof. prim. dr. sc. Marijo Bekić, bili su roditelji djece s teškoćama. I tada je sve krenulo. Iz želje jedne osobe da istinski pomogne. Ne deklarativno, već zaista radeći na tome da se projekt Poliklinike realizira. Još uvijek sam savjetnica u Poliklinici i tamo sam naučila jako puno. Čini mi se najvažnije slušati roditelje i djecu. Stvarno čuti što govore. I gledati obitelj kao cjelinu. Pomoći ako je moguće.
Uvijek se spominje značaj multidisciplinarnosti i suradnje na području zdravlja, naročito mentalnog. Koliko ih ima, a koliko na njima i kako još treba poraditi?
Dubrovnik ima sreće što samo u Općoj bolnici Dubrovnik ima pet psihologa koji se bave djecom i dječju psihijatricu. E sad se naravno postavlja pitanje je li to dovoljno. Zavisi što pod tim podrazumijevate. Stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja uvijek nedostaje, ali mislim da je Opća bolnica Dubrovnik u tom smislu dobro organizirana.
Zadnje se vrijeme poprilično aktualiziralo pitanje stigmatizacije osoba sa psihičkim ili pak duševnim poteškoćama koje i tako, upravo zbog navedenoga, zaziru tražiti pomoć. Koliko u ovom pogledu mogu napraviti ustanove, koliko mediji?
Ne čini mi se da je stigma veća nego prije 20-ak godina. I mislim da smo puno učinili u tih 20 godina kao društvo. Što se tiče destigmatizacije, na njoj uvijek treba raditi. Za početak primjerice, ne pitati osobu koja je na bolovanju: Kad se vraćaš? Što misliš hoćeš li moći početi raditi do početka idućeg mjeseca? Znaš to mi je važno jer moram organizirati zamjenu ako te neće biti mjesecima. Takve su stvari nedopustive. A dio su naše svakodnevice. Kao i ono famozno pitanje: A što je nema, je li neka F dijagnoza? Što se novinara tiče, oni mijenjaju svijet. To se pokazalo istinitim u jako puno primjera. Kada o konkretnom pitanju govorimo bilo bi divno kada bi za početak imali konsenzus – ne pisati u detalje o nečijoj smrti primjerice. Ne dopustiti nagađanja oko toga kako je netko preminuo. Zatvoriti komentare. To mi ponekad kad otvorim portale, baš bode oči. Zašto je to važno? Da zadovoljimo znatiželju? Tko smo mi da kopamo po tuđoj intimi, tuđim životima. Ne odnosi se ovo dakle na novinare, već na jednu klimu općenito u kojoj bismo trebali pokazati više razumijevanja jedni za druge. Dovoljno je onoliko koliko je imamo za same sebe. Ne treba više. Namjere ljudi nisu uvijek loše, dapače. Ali mi smo ti koji postavljamo standarde. Nekad padnemo na ispitu,
a nekad pokažemo zaista veliko srce. Radim tek nekoliko dana, a više me ljudi zvalo i pitalo kako mogu pomoći. Neki bi volontirali, neki pomogli financijski. Hvala svim dobrim ljudima koji prepoznaju važnost ove ustanove, a k tome neki žele ostati i anonimni. Ljudi su u osnovi zaista dobri i plemeniti.