Kažu kako se ne mogu ni sjetiti ukupnog broja raznih nagrada i priznanja kojima su kroz protekle godine bile obasute, kao ni broja medalja koje su osvojile.
Sestre blizanke Ivana i Josipa Jurković pravi su strah i trepet konkurenciji, a već godinama su dominantne u svom uzrastu. Na Prvenstvu Hrvatske u listopadu 2016. godine osvojile su čak osmi naslov državnih prvakinja, a na nedavnom Croatia Openu u Zagrebu okitile su se s još tri zlata – zajedno su osvojile zlato u dublu, a Josipa je bila najbolja i u samcu skifu, dok je Ivana bila četvrta. Ovim sjajnim rezultatima blizanke su osigurale mjesto na pripremama hrvatske juniorske reprezentacije, koje će se početkom svibnja održati u Zagrebu. Potom im slijedi put u Njemačku, najprije nastup na velikoj međunarodnoj regati u Munchenu, a zatim i Europsko juniorsko prvenstvo u Krefeldu 20. i 21. svibnja.
Jeste li se već navikle na titulu najboljih u državi?
Ivana: Državne smo prvakinje već šesti put zaredom, s tim da smo dvaput, 2013. i 2014. godine, bile dvostruke državne prvakinje, jer smo osvajale zlato i u četvercu dubl. Bio je predivan osjećaj slaviti pred konkurencijom i nadam se da ćemo ga osjećati još puno godina.
Josipa: Neopisivo je kad vidiš koliku prednost imaš pred ostalima. Za to postići treba puno muke.
U vašem klubu HVK Ošjak već godinama se stvaraju sjajni veslači i ostvaruju odlični rezultati. Kako objašnjavate vaš uspjeh? Ima li uspjeh veze s činjenicom da ste sestre, pritom još i blizanke?
Josipa: Velika je prednost što smo sestre jer možemo svaku minutu dijeliti zajedno. Probleme i izazove možemo skupa riješiti. Zajedno dolazimo na treninge i ne moramo se posebno organizirati.
Ivana: Motiviramo jedna drugu, a imamo i zbilja kvalitetnog trenera Tina Dragojevića koji drži do nas. Baš nam pomaže u svemu gdje može. Naravno, podrška roditelja je najbitnija.
Što očekujete od nastupa u Njemačkoj?
Ivana: Ne razmišljamo puno o konkurenciji, koja je uvijek jaka, radilo se o europskim ili svjetskim prvenstvima. Sigurne smo da ćemo dati sve od sebe.
Josipa: Očekuju nas pripreme s reprezentacijom pred Njemačku, s izbornikom i trenerom. Nadam se da će to sve biti odlično.
Koliko vam je pomoglo iskustvo rada s trenerom Nikolom Bralićem?
Josipa: Pomoglo nam je dosta, jer smo s njim poprilično popravile tehniku, a uveo nas je i u jače treninge, kondicijski smo se poboljšale.
Ivana: Bralić je izabran za najboljeg svjetskog veslačkog trenera i zbilja smo prezadovoljne tom suradnjom. Bila nam je čast.
A što kažete o svom treneru Tinu Dragojeviću?
Ivana: Da imamo lošeg trenera ne bismo mi bile gdje sada jesmo.
Josipa: Od prvog dana nas tiska, uporan je, ulaže puno truda. Svako jutro i popodne je s nama na treningu. Daje nam maksimalnu podršku. On nam je treći roditelj.
Koji motiv vas natjera da se ustanete tako rano?
Josipa: Cilj su nam Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. Stvarno žemo do toga doći i želimo ovo četverogodišnje razdoblje pred nama uložiti maksimalan trud.
Ivana: Kad se ujutro ustanemo, bilo da nam je trening u 5.30 ili 6 sati, nama to nije problem. Imamo motivaciju, u mislima smo na Tokio.
Zašto ste izabrale veslanje?
Ivana: Od prvog razreda osnovne škole trenirale smo rukomet, a u petom razredu smo na nagovor prijateljice odlučile probati s veslanjem, jer je to u Vela Luci tradicijski sport. U rukometu smo bile najbolji strijelac i vratarka, ali kad smo vidjele da smo već na prvoj regati osvojile medalju odlučile smo se za veslanje.
Josipa: Uz veslanje, igramo i stolni tenis te trčimo. Svake godine nastupamo za školu. U krosu smo niz godina nastupale na državnom prvenstvu, a uspješne smo i u atletici.
Kakav je osjećaj baviti se sportom u malom mjestu kao što je Vela Luka?
Josipa: Zimi ne možemo na more, već treniramo u klubu na spravama ili trčimo. Na proljeće je mirno more, tako da možemo napraviti neki trening. Ali to nije ni blizu uvjetima koje imaju u Zagrebu.
Odlučile ste se na studij u Zagrebu. Postoji li interes klubova u metropoli?
Ivana: Postoji interes dva kluba. Trener Bralić zvao nas je u Mladost, a dobili smo poziv i iz Trešnjevke. I lani i ove godine dobile smo poziv s Floride, ali smo se odlučile ostati u Hrvatskoj. Cilj nam je kao braća Sinković predstavljati svoju domovinu u svijetu.
Znate li što ćete raditi nakon što diplomirate?
Ivana: Ako dostignemo vrh vrhova, olimpijsku medalju, čak bi mogle od toga i živjeti. Ali veslanje nije sport kao nogomet. Trebaš uložiti svoj maksimum i cijeli svoj trud da bi od toga mogao živjeti.
Što na sve kažu vaši roditelji?
Josipa: Oni su preponosni na nas. I majka i otac bodre nas na svakom natjecanju na koje mogu ići. Otac nam je pomorac pa kad je doma zbilja je prisutan u svakom trenutku, što se tiče i veslanja i naših života.
Ivana: Oni su nam najveća podrška koju imamo. Nemamo nikakvu financijsku potporu zajednice, sve financiraju naši roditelji. Oni su nam jedini sponzori.