Na kapitelu 55 predočeno je šest ženskih likova. Pokrivala glava upućuju na zaključak da je riječ o redovnicama. Zasigurno se radi o klarisama koje su nastale na karizmi svetog Franje Asiškog, kao drugi franjevački red.
Pravilo za njih napisala je sveta Klara i ono je 9. kolovoza 1253. potvrđeno od pape. Cilj tog kontemplativnog reda je „nasljedovati siromaštvo i poniznost Isusa Krista i njegove Presvete Majke“. Kako je taj red bio strog govori podatak da su sestre živjele iza rešetaka, i da su na rešetke iznutra po noći morale postavljati platno, i da nijedna nije smjela „na rešetki govoriti prije izlaza sunca ni poslije zalaza“. Klara je živjela u istom gradu u kojem je živio i sveti Franjo. Htjela je služiti Bogu poput njega. On je obećao da će se za njezine sestre uvijek brinuti na što je obvezao i svoju braću, pa su kuće franjevaca i klarisa u prošlosti obično bile blizu jedna druge. U Dubrovniku su postojala dva samostana klarisa. Jedan se nalazio nasuprot franjevačkog, s druge strane Straduna, a građen je pri koncu 13. stoljeća. Franjevci su o ovim sestrama vodili duhovnu skrb. O tome svjedoče rukopisi franjevačkog arhiva u kojem se čuvaju razni dokumenti koji govore o toj duhovnoj vezi. Klarise nisu poznavale latinskog ni talijanskog jezika, a imale su pravilo na hrvatskom, kao i molitvenike. Neki njihovi rukom pisani molitvenici sačuvani su također kod dubrovačkih franjevaca. O povezanosti franjevaca i ovih redovnica u Dubrovniku govori i kameni kapitel u klaustru koji je ugostio šest njihovih predstavnica. Zasigurno je klesar, koji je radio u klaustru, poznavao časne sestre koje su živjele u zgradi preko puta, na što upućuju njihovi precizni portreti. Možda su mu one, dok je radio, slale kolače pa im se odužio na način da je u kamenu ovjekovječio njihove likove?
Prostori tog samostana klarisa danas pripadaju Dubrovačkoj biskupiji, a ime samostana još uvijek je u upotrebi. Pisani dokumenti otkrivaju da je u njemu 1517. živjelo čak sedamdeset redovnica. Poslije razornog potresa 1667. redovnice su bile prisiljene napustiti svoje prebivalište, ali su se poslije vratile i u njemu živjele sve do 1806. kada je u grad ušla francuska vojska.
O povezanosti franjevaca i ovih sestara u Dubrovniku postoje razne legende. Neke od njih su naručene i namjerno plasirane u javnost. Takva je na primjer priča žene na osnovi čijeg je svjedočenja 12. kolovoza 1602. u Kneževu dvoru pogubljen dubrovački franjevac Jeronim Jegjupk iz Lastova. Poslije toga njegovo tijelo je noću tajno pokopano u crkvi svetog Luke. Događaj je povezan s poznatom Lastovskom bunom 1601., nakon koje su stanovnici Lastova protjerali dubrovačkog kneza i pozvali Mlečane. Dubrovačka Vlada posumnjala je da je inspirator pobune bio fra Jeronim. Nisu ga teretili za to, jer je bila riječ samo o sumnji koju nisu mogli dokazati. Zato su ga optužili za povredu redovničke discipline.
Svjedočila je žena koja ga je navodno vidjela, dok je po noći prala rublje na Onofrijevoj česmi, kako uz gradske zidine ide vodovodnim kanalom u samostan svete Klare. Republika je kaznila i tadašnjeg dubrovačkog franjevačkog provincijala fra Alberta Renjića koji je slučaj prijavio u Rimu. On je to uspio pod izlikom da ide u vizitaciju na Orebić, pa je produžio prema Italiji. Uslijedio je interdikt za počinitelje i duga obrana, kako to već u političkim pitanjima biva. Vlastodršci su i računali s takvim ishodom, jer da su htjeli primjereno kazniti eventualni prijestup redovnika, prijavili bi ga biskupu ili provincijalu, kako to inače ide. Ovako su se očitom lažnom naručenom optužbom i smaknućem redovnika riješili svoje sumnje. Fra Jeronimovo tijelo kasnije je ekshumirano i pokopano u franjevačkoj crkvi.
Fra Stipe Nosić