Peti osnovne je bilo vrlo važno razdoblje u životu mladog metalca, koji s tada još uvijek pokušavao orijentirati u prostoru i pohvatati sve konce glazbene scene. Stoga je bilo jako važno marljivo štedjeti džeparac kako bi svakog drugog tjedna mogao napraviti đir do Uvale, do trafike na šetnici koja je kozmopolitski prodavala tiskovine iz cijele Europe, pa tako i njemački BRAVO.
S tri fantastična albuma, Metallica je postala nezaobilazan dio svih kolekcija i svih izlazaka u klubove. Bilo je potrebno pričekati više od dvije godine na sljedeći album, prvi bez Cliffa
Trebalo se probiti kroz nepresušne članke o Pii Zadori, Limahlu, Herbertu Grönemeyeru i Chrisu de Burghu (koju godinu kasnije časopis će postati glavni izvor postera Samanthe Fox) da bi se malo iza sredine došlo do stranica posvećenih metalu. A jackpot bi bio povremeni poklon samoljepljivih sličica sa logoima heavy metal grupa. Uskoro su sve slobodne površine na mojim ormarima i radnom stolu bili oblijepljeni znakovima Accept, Warlock, Scorpions i stotinama drugih. Jedan koji je svojim značajem uvijek zauzimao centralno mjesto bio je logo Metallice.
Te jeseni petog osnovne u ruke mi je upala kazeta ‘Ride the Lightning’. Malo je šumila, presnimka iz najmanje treće ruke, no to mi nimalo nije zasmetalo da se istog trenutka u potpunosti zaljubim u taj album. Od prvih taktova ‘Fight Fire With Fire’ bilo je jasno zašto BRAVOtoliko prostora posvećuje ovim kalifornijskim thrasherima. Odmah se krenulo u potragu za kvalitetnijom snimkom, netko je uskoro nabavio i ploču, a i pojavilo se par majica sa motivom albuma. Nije puno trebalo da se izvježba i savlada precizno precrtavanje loga na školske torbe, teniske, klupe, zadaće, radne bilježnice…
Svaki svakcati dan poslije škole spuštao sam se na Stradun, pravac butiga Jugotona: ‘Je li došla nova ploča Metallice?’
Netko je saznao da postoji i jedan raniji album, ‘Kill ‘Em All’. Pronašla se brzo i ta kazeta, u to doba vrijedilo je biti umrežen kao medeljinski kartel. ‘Seek & Destroy’ i dan danas je moj ring-tone na mobitelu. Taj album je zaslužan i za moje prvo oduševljenje instrumentalnom stvari. Do tada sam instrumentale na albumu shvaćao kao kratke predahe između dvije ‘prave’ pjesme. No, kad su moje uši doživjele virtuoznost Cliffa Burtona i njegovih nevjerojatnih bas-solaža na ‘Anesthesia – Pulling Teeth’, potpuno sam promijenio mišljenje. Cliff Burton je bio apsolutni genijalac.
Metallica je sad već živjela po svježe okrečenim zidovima, košarkaškim tablama, autobusima i školskim imenicima. U šestom razredu nam je stigao i ‘Master of Puppets’, remek-djelo heavy metala, koji će me nažalost uvijek podsjećati na Burtonovu preranu smrt u prometnoj nesreći u Švedskoj za vrijeme turneje na kojoj su promovirali album. Imao je samo dvadeset četiri godine.
S tri fantastična albuma, Metallica je postala nezaobilazan dio svih kolekcija i svih izlazaka u klubove. Bilo je potrebno pričekati više od dvije godine na sljedeći album, prvi bez Cliffa. Već smo bili u prvom srednje, ozbiljni metalci sa neozbiljnim frizurama, kad je šestog rujna prije točno trideset godina izašao ‘…and Justice For All’. Svaki svakcati dan poslije škole spuštao sam se na Stradun, pravac butiga Jugotona: ‘Je li došla nova ploča Metallice?’. I jednog dana ploča je bila tu, sivo ukoričeni dvostruki album sa slomljenim kipom Pravde. Od tog dana, pa sve do ovog trenutka, taj album mi je bio najdraži njihov album. ‘Harvester of Sorrow’, ‘Blackened’… a tek kad je po prvi put na MTVdošao spot za ‘One’, u originalnoj, produženoj verziji…
‘Seek & Destroy’ i dan danas je moj ring-tone na mobitelu
Nakon pune tri godine iščekivanja, uz puno nestrpljenja napokon se dočekalo i izdavanje takozvanog ‘Black Albuma’. Tada sam već bio u Americi, i kao napeta puška iščekivao najavljeni datum i sjurio se do najbližeg Wal-Marta. Tko bi se nadao da ću se potpuno razočarati. ‘The Unforgiven’, Nothing Else Matters’, ‘Sad But True’… to nije bila moja Metallica. Bili su to neki rock uljezi. U trenutku kad su zvučnike rasturali Pantera, Sepultura i Slayer, ovaj album zvučao je kao izdaja svih mojih ideala. Poslušao sam ga dvaput i zamijenio za Slayerov live ‘Decade of Aggression’.
Sedam godina nakon što je Metallica osvojila moje srce, ljubav je nepovratno iščezla. Do današnjeg dana, u mojoj enciklopediji, Metallica ima samo četiri albuma.