Osim poziranja ispred kamere mobitela, Sirius u svoj pretrpani raspored voli ubaciti njuškanje saketa jer se nada da je unutra nešto za njega, skrivanje u kartonskim škatulama i ostavljanje dlaka po crnoj robi.
Da ga nema takujin bi bio malo puniji, ali svakodnevica bi bila dosadna i tiha, bez zvuka zvončića s njegove ogrlice i mjaukanja s kojim najavljuje svoj dolazak. Zahvaljujući Siriusu kašnjenje na ili sa predavanja je nemoguće jer je on, ovisno o dobu dana, budilica ili portir koji bilježi kada je netko došao.
Kao i svaki kućni ljubimac, Sirius ispunjava svaki dio dana i potvrđuje izjavu Sigmunda Freuda: ‘Vrijeme provedeno sa mačkama nije nikada izgubljeno.’
Orlanda Laterza
