Gordan Špero dubrovački je branitelj i zapovjednik jednog od PZO vodova koji su 6. prosinca 1991. godine, iz oružja koje su imali, pucali po Srđu i tako pomogli promijeniti tijek bitke za Dubrovnik. Smatra kako pripada zaista malobrojnima koji su toga dana mogli borbeno djelovati i time obranili grad.
Koliko je branitelja obranilo grad 6. prosinca 1991. godine?
Ne sumnjam u podatak o sveukupnom broju branitelja, svima njima svaka čast. Ponosan sam na sve. I ljudi koji su bili logistika su dali veliki obol, ali nisu borbeno djelovali. Ključno je pitanje: koliko je u tom momentu ljudi aktivno branilo grad oružjem? Nama koji smo djelovali iz samoga grada, sa kamiona, na otvorenome prostoru je bila glava u torbi. Bili smo u svakom trenutku izloženi neprijateljskoj vatri. Nas je u PZO-u bilo dvadesetak branitelja na tri protuavionska oružja. Minobacače je opsluživalo tridesetak ljudi, na Srđu je bilo dvadesetak branitelja. Desetci ljudi su bili na Belvederu, Orkanskim visovima, Nuncijati i Sustjepanu. Sve u svemu, moglo je biti najviše dvjesto ljudi koji su borbeno djelovali u trenutku pješačkog napada.
Zbrajate samo one pod oružjem?
Najveće zasluge pripadaju onima koji su borbeno djelovali. Samo luda hrabrost i srce obranili su Grad. Važni su i svi ostali branitelji koji su imali druge zadaće, a pogotovo činjenica da je u gradu ostalo preko 40 000 ljudi. Ljudi koji su ostali su dali poticaj, svi na svoj način. Meni je obitelj ostala u gradu i drukčije se ponašaš kad to znaš. Dvjesto ljudi je tog dana aktivno, s puškom u ruci ili na artiljeriji, branilo grad.
A što je s pričom da nisu Dubrovčani obranili Dubrovnik?
Svaka čast i kapa do poda gardijskim brigadama i ostalim postrojbama koji su došli 1992.godine i oslobodili teritorij oko Dubrovnika, ali grad 6.12. 1991. godine su obranili Dubrovčani.
I danas se sumnja da je Grad trebao biti žrtvovan?
Uvjeren sam da je Dubrovnik trebao pasti. Ako su to bili viši ciljevi, neka se tako kaže. Dubrovnik je trebalo naoružati prije blokade Slanog. Nešto naoružanja i strjeljiva jest došlo preko Odreda naoružanih brodova, ali nedovoljno. Nama je oružje stiglo tek 1992. godine. Zagreb je stvarao alibi za pad Dubrovnika.
Uvjereni ste u to?
Apsolutno. Opće mišljenje nas branitelja jest da su se plasirale dezinformacije o kukavičluku Dubrovčana kako bi se stvorio alibi za pad Dubrovnika. Lakše im je bilo tako, nego reći da nisu htjeli dati naoružanje. A svjesno ga nisu dali. Pogledajte što se dogodilo s Vukovarom, gradom kojeg je napala cijela armija. Da nije bilo Vukovara, Hrvatska bi pala, a njihovi zapovjednici su kasnije bili optuženi za veleizdaju. Tek nakon petnaest godina im je priznata brigada.
Mislite da se vama moglo dogoditi isto?
Svakako. Pripremljen je bio scenarij za kukavičluk Dubrovnika.
Dubrovnik je trebao pasti zbog…?
Zbog što bržeg priznanja Republike Hrvatske, ja sam u to siguran. Dokaz su Male Bare, bivša vojarna JNA u Pločama, odakle je krenula pošiljka oružja za Dubrovnik koju su na izlazu iz Ploča vratili natrag u vojarnu. Ono streljiva što smo imali za malobrojno naoružanje, potrošeno je u jedan dan, 6. prosinca. Dubrovnik je jedini grad koji je bio u okruženju, a da nije pao.
Mislite li da će se pitanje „gdje si bio 91.“ i dalje nametati?
Hoće, ali znate tko će ga nametati? Oni koji nisu bili tu 1991. godine. Kroz našu je postrojbu u prvih dvadeset dana prošlo više od sto ljudi, a ostalo nas je samo devetnaest na Bosanci ( u prvim danima obrane). Naravno da je ljude bilo strah. Nisu ga svi mogli prevladati. Rekao sam maloprije: samo luda hrabrost i srce mogli su držati čovjeka u tim teškim vremenima.
Na zapovijed o prekidu paljbe – ugasili smo motorole
Večer prije, agresorska vojska približila se tvrđavi Imperial. Rano ujutro 6. prosinca topništvom su zapucali na tvrđavu. Primjetili smo neprijateljsku pješadiju na prostoru ispod gornje postaje žičare. Naš vod, koji je brojio sedam ljudi, je imao protuavionski mitraljez 12,7 mm kojeg su zaposlenici TUP-a montirali na kamion. Mi smo počeli pucati po njima s položaja Između tri crkve. Uz nas, vatreno djeluje posada s Graca (Čavlina, Vuletić, Puh…) te trocijevac kalibra 20 mm pod zapovjedništvom Milana Jejine koji je bio smješten na Pošti Lapad. U gradu su se nalazile još dvije minobacačke bitnice od osam do deset minobacača i dva ZIS-a. To je bilo svo naoružanje većeg kalibra u gradu. Odmah po ispaljivanju rafala mijenjali bismo lokacije sa kojih smo pucali. Obzirom da smo prilikom pucanja stajali na otvorenom, bili smo vidljivi neprijatelju, pa smo se brzo morali povlačiti. Vozač našeg kamiona, pokojni Mustafa Brković – Mućo, legenda i divan čovjek, izvlačio nas je taman prije nego bi nas locirala artiljerija JNA, koja je preko plana Grada i koordinata precizno pogađala ciljeve – mjesta na kojima bismo prethodno bili. Oko 11 sati smo se sklonili u Ekonomsku školu jer smo bili žestoko bombardirani. Nismo znali koliko je grad razoren ni razmjere neprijateljskog napada, jer smo stalno izbjegavali artiljerijsku vatru koja nas je pratila s lokacije na lokaciju. Nama je iz zapovjedništva rečeno da prekinemo paljbu jer se planira odlazak na pregovore. Međutim, mi smo ugasili naše veze ( tzv. motorole) jer su nam suborci sa Srđe javljali da pucamo po po njima jer se neprijateljska pješadija popela na tvrđavue. Svi smo počeli pucati i zasipati tvrđavu i prostor oko nje. Protuavionski mitraljez ima tri vrste municije: rasprskavajuću, pancirnu i svjetleću. Na kraju nam je ostalo samo zapaljivo streljivo i s tim smo zapalili nisko raslinje do tvrđave. Pucali smo bez prestanka do 16 sati i u tom trenutku nam je nestalo municije. Ne samo nama, nego i ostalim postrojbama. Srećom, tad su nam sa Srđa javili da se agresorska vojska povlači. To nam je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu. Ne znam koliko je neprijateljskih vojnika u tom napadu na Srđ stradalo, ali sam kasnije čuo da su se u crnogorskom tisku pravdavali za svoj neuspjeh pričom kako je 1000 branitelja kroz prokopani tunel došlo u pomoć braniteljima tvrđave na Srđu. Dan 6. prosinca bio je ključni dan za obranu samoga grada, kasnije više nije bilo pješačkih napada na njega.