Uz vanjski ogradni zid na ljetnikovcu Junija Bunića (Gradić – Pucić – Cobenzl) u Gružu već je dulje vrijeme bio postavljen drveni potporanj te pripadajuća signalizacija jer je vidno nakrivljen te se ‘naoko’ sudeći čini kako bi se svakog trenutka mogao urušiti na kolnik.
Prije nekoliko dana potporanj je uklonjen, a problem oko zida još uvijek nije riješen. Iz Konzervatorskog odjela na upit duLista odgovorili su kako ne znaju tko je uklonio potporanj i signalizaciju, ali kako su već 2010. na ovom ljetnikovcu utvrdili loše stanje zida te su zbog sigurnosti prolaznika naložili poduzimanje mjera tehničke zaštite, a o čemu su obavijestili Upravni odjel za promet i komunalne poslove Grada Dubrovnika. O ovom se zidu nebrojeno puta pisalo te se isticalo kako bi u slučaju izravne opasnosti od urušavanja, ukoliko ga vlasnici ne mogu sanirati, to trebao učiniti Grad o trošku stanara. Ipak, Zakon propisuje da su vlasnici dužni brinuti o svojoj imovini, a gradske službe mogu zid jedino osigurati ili nešto konkretnije poduzeti tek ako zaista dođe do urušavanja.
Zid im se ‘popeo na vrh glave’
Ipak, priča o ovom zidu nije toliko dramatična, ali opet ni nimalo jednostavna, a brat i sestra Sandy i Inga Cobenzl koji u njemu žive od 1961. godine duListu su otkrili što je doista na stvari. Ovaj zid, ističu, više im se ‘popeo na vrh glave’. Svi ih stalno za njega pitaju te im se ne sviđa što ih se želi prikazati kao da ne brinu za sigurnost prolaznika. Na kraju krajeva, naglašavaju Inga i Sandy Cobenzl i oni sami kraj njega prolaze. A, da stvar bude zanimljivija, zid je iznutra s vrtne strane potpuno ravan!
— Konzervatori su nam naredili da zid zagradimo. Jedno jutro došli su i postavili nekakvu šinu za koju ne vjerujem da bi nešto pomogla ako bi se zid slučajno urušio. Napravili su posao i otišli. Potporanj je tu stajao oko godinu dana, a najedanput je jednog dana nestao. Ne znamo tko ga je uklonio. Ovaj je ljetnikovac star koliko i Sjedinjene Američke Države. Naravno da sam se zbog zida, ali i obnove cjelokupnog ljetnikovca raspitivao jer me doista zanimalo postoji li kakva ugroza za prolaznike. Uselili smo u ovaj ljetnikovac 1961. godine kao suvlasnici jedne petine i otada sam pokušavao shvatiti zašto je zid iznutra ravan, a vani nakrivljen. Kakav je to škerac? – pita se glazbenik Sandy Cobenzl.
‘Zid je iznutra potpuno ravan’
Prije 30 godina svirao je na Babinu Kuku te je tamo upoznao jednog inženjera statičara kojemu je izložio slučaj sa zidom te je inženjer odlučio navratiti u ljetnikovac i pogledati o čemu je riječ. Objasnio mu je kako je ljetnikovac građen na moru te da je samo dio postavljen na tvrdu stijenu.
— Kada su gradili zid, princip je bio sličan kao i u Veneciji, dio je, možda uz pomoć drvenih taka, postavljen na moru, a drugi dio na čvrstoj stijeni. To ukazuje da je kod zida napravljena pogreška već prilikom gradnje te je prednja strana pošla u krivo jer nije na čvrstom temelju. Brinulo me postoji li opasnost da se taj zid sruši, a inženjer mi je rekao da ako se nije srušio u 500 godina otkad je nastao, da ne postoji ni 0 posto šanse da će u narednim godinama – govori Sandy Cobenzl.
Sličnu je potvrdu i Inga Cobenzl dobila od drugog inženjera koji joj je rekao da se zid neće urušiti sve dok je Dubrovnika.
— Inženjer mi je potvrdio da je zid daleko stabilniji po gradnji od modernih građevina i da može izdržati još barem 2000 godina – rekla je Inga Cobenzl.
– Glupo mi je što su uopće stavljali taj potporanj. Kad je na zidu bio bršljan nitko nije vidio taj nakrivljeni dio. Ali, onda nam je netko bršljan posjekao i sad je normalno da se ljudi brinu jer ne znaju da je zid iznutra sasvim u redu i čini im se da će svaki čas pasti. Stalno nas netko za njega pita, želimo više da se ta saga završi. Kad bi se moglo očekivati da se sruši, bilo bi logično da je i s unutrašnje strane isto izbočen kao i vani, ali nije – rekao je Sandy Cobenzl te dodao kako njihovoj obitelji netko želi ‘zakuhati’ kako bi se u cijelosti iselili iz ljetnikovca.
‘Netko nam radi o glavi’
— Čini nam se da nam netko ‘radi o glavi’ i želi doći do ljetnikovca. Naime, mi smo suvlasnici jedne petine, a još četiri talijanske obitelji suvlasnika drže ostale četiri petine. Mi im plaćamo stanarinu jer ujedno živimo i na njihovim dijelovima ljetnikovca. Netko nas konstantno želi prikazati kao da ne možemo brinuti o ljetnikovcu ni sigurnosti ljudi. Ako će se zid rušiti i sanirati, postoji i pravna strana. Nećemo onda mi plaćati sve radove kao i do sada, već bi troškove trebali snositi i suvlasnici iz Italije. I oni su dužni platiti četiri dijela tog zida i to ne samo njega nego krova i sve što treba popraviti. A, nikada, što god smo ih zvali nisu niti odgovorili. I to ne samo nama, nego i gradskoj upravi. Popravljali smo krov na koji smo morali postaviti specijalne kupe, uveli struju, kanalizaciju, vodu, telefon jer ništa od toga u ljetnikovcu nije postojalo kad smo uselili – istaknuli su nam Inga i Sandy Cobenzl naglasivši da ostale suvlasnike ljetnikovac i njegovo održavanje uopće ne zanima.
Oni su ti koji od samog početka brinu o njemu te su zgradu, kako im je potvrdio tada sudski vještak prilikom ulaska u ljetnikovac, preuzeli u dobrom stanju. — Prije nego smo ovdje došli, u ljetnikovcu su živjeli svakakvi stanari. Kralo se na veliko, vrijedni namještaj nam je nestao, a to je bilo predmetom afere koju je razotkrila tadašnja direktorica Konzervatorskog odjela Beba Beretić. Dokazalo se tako na sudu da je zastupnik talijanskih suvlasnika preprodao taj prekrasan namještaj. Tada je Beba Beretić istaknula da bi bilo najbolje da suvlasnici dođu živjeti u ljetnikovac jer se oni o njemu mogu najbolje brinuti- ispričali su nam Inga i Sandy Cobenzl.
— Talijanski suvlasnici smiju sve, a mi štogod pipnemo, odmah smo na sudu, a toliko se brinemo za ljetnikovac i toliko smo novca uložili u njegovu obnovu i silne popravke. Cijeli je ljetnikovac bio tako bogato namješten, banja je čak imala zlatne pipe, ali sve je to pošlo u Italiju – požalila se Inga Cobenzl podsjetivši na povijest ljetnikovca u kojoj su živjeli Pucići i Gradići čiji su oni potomci.
Upravo u dvorištu ovog dvorca održala se posljednja sjednica senata Dubrovačke Republike te su Niko i Medo Pucić upravo u njemu pripadajućem đardinu se zakleli da se neće ženiti i imati djecu kako ne bi rasla u sužanjstvu. Ipak, unatoč višestoljetnoj povijesti i vrijednosti ljetnikovca, on će na svoje potpuno zaživljavanje morati pričekati do suglasnosti svih suvlasnika koja je do sada, riječima sestre i brata Cobenzl, bila nemoguća misija.