Sanjao sam van neki dan kako sam posto predsjednik Grada. Stojin gori na Orlandu, a bulikan čeljadi naokolo mene. Svi vrište, plješću, deru se „Tomo! Tomo!“ Ja im govorim: Ma nijesan vam ja za to sposoban! Ja sam vam blesav! A oni će ti meni: „Ali nama baš takvi i trebaju!“ I svi plješću ko' ludi. Kazin od ljudi! – jednom davno prepričao mi je svoj san veliki lik Grada, Tomo Šeparović.
Imao je on puno velikih poruka, kao ona odmah poslije prvih demokratskih izbora devedesete: „Samo se korito promijenilo, a prasci su ostali isti! Sve se mijena, samo prasci od ljudi ostaju isti. Snađu se!“ Znaju ovu njegovu citirati i neki naši lokalni političari, u krivo i ne znajući im smisao, ali neka nam ove dvije vječno aktualne Tomove poruke budu na umu i pred ove izbore. Kad budemo birali tko će narednih godina vladat našim Gradom i odlučivat o našim životima.
Portun za spavanje
Tomo je jako volio điravat Gradom, sve inpicavat, a posebno bi s gustom navraćao kroz Lučaricu do Zelene place. Za što kupit i svađat se sa Župkama. Oko cijena i kvalitete ponuđenog. Posebno oko podne, kad bi sunce spržilo ponuđeno zelenilo. I kad bi mu cijena pala. Pa bi što god i kupio, u po cijene. A tad je bilo dosta Župki. I Konavočica. Pa se imalo s kim i pregovarat. Jer je konkurencija bila velika. Bulikan čeljadi.
Priča Slave, Rudelina majka, kako su Župke znale ostajat spavat u okolnim portunima, pa i u njih doma, u Lučarici, za čuvat banak za sutra. „Naš portun im je bio najbliži placi. Spavale bi dole, stisle bi se na ulazu, uza se i robe što nisu prodale. Ma znale smo više svaku. Ma, dali bi im vode, kruha ako nisu imale, pazili smo se tada svi!“ Il' bi već u četiri izjutra došle do place čineći buku s karićima. Za na vrijeme stavit robu na banak. Jer, bilo je više prodavača zelenila nego ponuđenih stolova. Pa se prodavalo i oko Điva, na ona tri skalina. Ma i naokolo, uz zid. Svuđe. Nekad. Danas ih nema ni desetak, zimi i manje. Možeš doć' i u osam izjutra, banak te čeka. I onako ih danas ima više od prodavača. Stisnulo ih se nekoliko na onom zadnjem dijelu place, između stolova okolnih ugostitelja. Koji samo čekaju da otkuca podne, navrati po koji golub i odu Župke, a oni i na taj dio place postave stolove. I tako još koju godinu, kad više ne bude nikoga, ni prodavača ni banka.
Kroz Lučaricu
Zapravo, njihov portun, dvije sestre Slave i Nede i sinova im, gdje su uz njih još živjele i obitelji Duper i Radulović, bio je i jedini gdje su Župke i Konavoke mogle ostat spavat čekajući jutro i banak. U tom prvom dijelu Lučarice, od place do Zuzorine bile su razne butige. Kad se uđe s place na lijevo butiga komestibile koju je vodio Pero Pavlović, pa njihov portun, a onda Expres restoran. A s druge strane, na desno zubar Tonković, pa butiga „Budućnosti“ koju je vodio Brešan i butiga „Rudine“. Obje komestibile, mješovite robe. A onda bi se preko Zuzorine, ulice Cvijete Zuzorić prešlo u drugi dio Lučarice. Kao i danas. Ispod onog volta. E tu, na desno butigu je vodila Ane Kovačuša, tetka glumca Nika Kovača, vrata do butiga koju je vodila teta Biskerka, majka našeg „školarca“ Muće Avdića, koji je slomio zadnji koš na igralištu Karmen, pokušavajući „zakucati“ loptu neke, čini mi se 1983. godine. Taj koš više nikad nitko nije popravio, igralište Karmen se prekopalo i ta priča se završila. E, ajmo dalje, na toj strani Lučarice još je bila butiga svježe hrane, ribe ponajviše, koju je vodio Marko zvani Trovač. Valjda mu netko nešto nikad nije oprostio. I tu smo na kraju, gdje je bila Atlasova agencija. I Putnika. Na drugoj strani tog dijela Lučarice prvo je na lijevo onaj prelijepi ulaz iza volta. Veliko dvorište na zidu kojeg je još uvijek sačuvan stari natpis ove ulice. Tu su još uvijek obitelji Grazio i Klečak. U tom nizu nekad je bila i butiga od puca Marčelo, do nje je nekad majka Duška Drapića držala zlataru, Turčinovići šešire, a na samom kantunu i spoju sa ulicom Od polača svoju karijeru ugostitelja počeo je Ivo Rudenjak.