Embassy 516 kao bend je u proteklih preko 15 godina djelovao u fazama, neke od njih su bile užurbanije dok su druge dopuštale pauze u radu i fokus na životne stvari izvan glazbe, nas kao zasebnih članova. Danas bend čine Ivica Glunčić na bubnju, Tomislav Kličan na gitari te ja kao vokal, gitarist i producent; Maro Zajec nam se za nastupe uživo pridružio na bass gitari. Trilogija albuma započeta je sa Surveillance of the Environment 2012. pa preko Correlation 2018. i zaključno s najnovijim izdanjem Trans. Sve je objavljeno na Geenger Records, a to govori o našoj povezanosti i kontinuitetu na alternativnoj te nezavisnoj sceni. Ono što često ističem je činjenica da smo nadživjeli neke druge, puno važnije bendove, koji su kretali s radom u isto doba kad i mi. Jednako tako nemoguće je vratiti u pamćenje razne ugašene festivale i klubove koji su zbog realnih razloga prestali djelovati. Mi smo još uvijek tu. Jednaku energiju i žar ulažemo u stvaralaštvo te izvedbe na koncertima. Bitno je preživjeti, u metaforičkom ili stvarnom smislu, a u tekstovima svih albuma se te teme često dotičem pa zato zbilja mislim da smo uspjeli, trilogija označava ‘život’ – iz mraka u svjetlost – govori nam vokal, gitarist i producent benda Embassy 516 Žarko Dragojević o novom, trećem studijskom albumu ‘Trans’ kojeg javnost može poslušati od sredine studenog. Radi se o albumu kojim su ujedno završili svoju trilogiju u studiju. Dragojević u razgovoru za DuList objašnjava proces stvaranja albuma, sami značaj benda, ali i o budućim planovima.
Na koji biste način opisali sami proces stvaranja albuma, kao i trilogije? Koji Vam je bio najdraži dio tog procesa?
Vjerujem da je najdraži dio stvaralaštva kako za nas u bendu, a tako i za druge kolege autore, ono razdoblje mira u prostoriji za probe. To je ‘sigurna zona’ i sve je dopustivo, nitko ne bilježi grešku niti prosuđuje o kvaliteti skladbi ili tko zna čemu drugome što ide uz identitet benda. Tako je i s nama, nekoliko prijatelja iz djetinjstva u svoja četiri zida svira muziku koju voli i još k tome zapisuje neke nove tonove i riječi koje zatim ostaju kao arhivsko tkivo. Nastaje neka vrsta alternative baštine, simbol vremena i kreacije nekih ljudi koji su se usudili izaći u javnost i hrabro stati iza toga što rade, bez obzira na širinu odjeka. Koncerti su naravno veliko veselje, ali sve što ide uz putovanja, pakiranje teške opreme, zamorne logistike i organizacije je opterećenje – tako je uvijek potrebno balansirati u svemu tome. Za mene je studijski rad najveće opuštanje, mogao bih za kompjuterom i mix pultom provoditi 12 do 14 sati u danu i ne bih osjetio umor.
Koliko Vam je bilo teško, odnosno lako finalizirati ovakav projekt uz sve obveze koje imate, što poslovne, što privatne?
Olakšanje je utoliko što smo na sceni zbilja jako jako dugo pa iz stotinu situacija poznajem osobno niz aktera koji su već preko nekoliko desetljeća uključeni u kulturno-umjetničke programe i organizaciju istih. Taj dio u kojemu ispreplićem znanja, vještine, poznanstva i ono za što sam školovan, a ujedno uključujem srce i ljubav prema glazbi, pojednostavljuje apsolutno svaki segment djelovanja Embassy 516. Podrška Geenger Records kao izdavačke kuće je uvijek tu, jednako tako produkcija Audiovizualnog centra Dubrovnik čiji su godišnji programi financirani od strane Zajednice tehničke kulture, Grada Dubrovnika i županije pa tako i naše najnovije izdanje te prijatelja iz benda Izae (album Zanzibar). Sve su to mali poticaji financijske prirode, ali svakako onaj ljudski faktor je najbitniji – bilo od sestrinske Art radionice Lazareti, nekih drugih srodnih udruga ili kolega iz medija i dugogodišnjih prijatelja benda. Najbitniji od njih je Igor Jurilj (Yellow Yuri), koji svojim ilustracijama za naslovnice albuma predočava ono što nama kao glazbenicima nedostaje za zaokružiti cjelokupnu vizualnu cjelinu. Tu je i fotograf Vedran Jerinić, koji je za ovaj promotivni ciklus napravio fotografije u kompleksu TUP-a u Gružu, gdje ujedno imamo i prostor za probe u udruzi Podroom TUP. Privatne obaveze su uvijek jedna vrsta klackalice, ali naše obitelji su tu najvažnija potpora i zahvalni smo što su uvijek bespogovorno uz nas i imaju aposlutno razumijevanje za naše hireve i ekspedicije, pogotovo supruge i djeca polovine Embassy 516, hvala Renata i Giovanna!
Embassy 516 je nedavno održao koncerte u Zagrebu, ali u Šibeniku koji se već pokazao pravom glazbenom ‘mekom’. Koliko Vam je drago predstavljati svoj rad u drugim dijelovima Hrvatske, ali i koliko biste možda htjeli da imate više takvih prilika na domaćem području?
To je samo početak planiranih gostovanja van Grada, u razdoblju od siječnja do ožujka imamo već dogovorene nastupe u Zadru, Rijeci, Kninu i na domaćem terenu u Kazalištu Marina Držića. Još dogovaramo svirke u Mostaru, Sarajevu i Splitu, a onda ćemo napraviti mali predah. Zagreb i Šibenik su bili neizostavne točke za premijerno predstavljanje novog albuma, na sjeveru u klubu Dva Osam radi važnosti glavnog grada države, a u Šibeniku zato jer je Azimut pod vodstvom Hrvoja Jelkovića u proteklom desetljeću postao kultno mjesto. Svi koji su unazad nekoliko godina bili u Šibeniku, znaju koja je živost u gradu i koliko su se ‘motori’ upalili nas svim razinama. Mi smo tamo dočekani kao da sviramo kod kuće i odgoj nove publike je možda najbolji opis zašto se izvođači tamo sjajno osjećaju. Jedna starija generacija u simbiozi s nekim novim djevojkama i mladićima posjećuju većinu koncertnih i drugih raznovrsnih događanja, i to se osjeti. Bilo nam je pomalo šok vidjeti kako dio ljudi zna čak i određene stihove naših starih pjesama. Emotivno sam vezan za Šibenik još od neke 2010. godine pa preko Terraneo festivala 2012. gdje smo svirali, i niza drugih dogodovština sve do danas. A što se tiče prilika na domaćem području Republike Hrvatske, mislim da je lako kukati i zapeti u neko stanje apatije – realno onaj tko želi izaći pred ljude i svirati bez zadrške, uvijek će naći način.
Brojni članovi sudjelovali su u glazbenom stvaralaštvu benda koji je na sceni skoro 20 godina! Što za Vas znači sami bend?
Meni je bend vrsta identiteta i pripadnosti, onaj temeljni segment prema kojemu vas netko prepoznaje i identificira se potencijalno s onime što radite. Ako vi u to ne vjerujete beskrajno i ne dajete zadnji atom snage, ne vidim zašto bi to itko drugi napravio od slušatelja. U tih skoro dvadeset godina mnogi ljudi i suradnici su došli i pošli, ali najbitnije od svega – Tomo, Ivica, Maro i ja u trenutačnoj postavi radimo i ne gledamo previše u prošlost ili budućnost. Svako tkivo se troši i obnavlja, tako često znam usporediti kako je bend ili instrument upravo kao ljudska koža. Ponekad ga zarežete i opasno boli, ali kada se šavovi učvrste, onda sve iznova zacijeli i taj mali urezani fragment ostaje samo uspomena s kojom se nosite. Nekad bolje nekad lošije. Bitno je samo ne potrošiti sve živote do zadnjeg ‘levela’, a tko u tome uspije možda uspješno pređe ‘video igricu’. Na kraju životnog ili autorskog putovanja, samo će ljudi iz uskog kruga oko benda znati kako je zapravo bilo pa zato treba uvijek iskreno uživati i najglasnije svirati. Baš kao da je zadnji dan na planeti.
Hoćete li stati na ovome ili već imate određene projekte u planu?
Mozak mi uvijek radi pa valjda čak i kad spavam. Planovi se nekako nadovezuju s uspješno odrađenim prethodnim projektima pa se lako nasloniti na nešto što je već utabalo put. Kad je čovjek jako mlad, vjeruje da je najpametniji na svijetu i sve najbolje zna. Onda kada ipak malo sazrije, uvidi da je upravo ta mladenačka glupost bila itekako potrebna kako bi danas znao cijeniti sve naučeno. Ne mislim pod tim da smo mi sad pretjerano sazreli, ali smo svakako iz nekih teških životnih trenutaka naučili sačuvati sebe, bližnje i ono u što vjerujemo. Plan je vratiti se mladenačkim zvučnim korijenima, snimiti instrumentalni post-rock album koji dolazi iz jednog posebnog mjesta čežnje. Da smo u filmskoj industriji umjesto glazbenoj, mogao bih najaviti jednu vrstu prequela. Pa možda evo upravo iz ove rečenice i pitanja intervjua imamo ekskluzivno definiran cjelokupni naslov četvrtog abluma – ‘Miss. (Prequel)’.
Foto: Vedran Jerinić