Iz medija nam, kao što se reče iz paštete, stalno iskaču ista lica. Uglavnom su to, a naročito logično u ovo predizborno vrijeme, političari. Na žalost nerijetko zauzimaju javni prostor ili zbog nekog lošeg ili pak nikakvog razloga, eto čisto se namećući jer im pažnje nikad dosta. S druge pak strane postoje ljudi koji marljivo, predano, dugo vremena u tišini, daleko od očiju javnosti obavljaju, oni će reći ‘samo svoj posao’, ali zapravo neizmjerno koristan rad za javno dobro. Jedna od njih je nesumnjivo dugogodišnja voditeljica Znanstvene knjižnice Dubrovnik Paula Raguž koju smo uspjeli nagovoriti na razgovor.
Znanstvena knjižnica jedna je od najvažnijih baštinskih ustanova na jugu Hrvatske, a Vi ste njezina voditeljica već 7 godina. Velika je to čast i odgovornost. Kako se s njom nosite? Koje ste si planove, ciljeve postavili kada ste stupili na tu funkciju, te što od njih ostvarili, a što je tek pred Vama?
Iskreno, voditeljica sam po službenoj dužnosti i doživljavam to kao svaki drugi posao. Imam najbolje kolegice na svijetu koje izuzetno profesionalno pristupaju svakom poslu i ravnateljicu s kojom je lako komunicirati i koja je na sebe preuzela veliki dio posla.
U idealnim uvjetima, cilj bi bio da je rad knjižnice potpuno organiziran na način da je svaki odjel zadužen za svoj dio posla, da imamo dovoljno mjesta kako bismo svaku jedinicu građe smjestili u adekvatan prostor te da je građa stručno obrađena, zaštićena od nepovoljnih uvjeta i može se pronaći u računalnom katalogu. Drugi cilj je digitalna zbirka gdje je besplatno dostupno sve što nije zaštićeno autorskim pravima. Jedan dio ovih ciljeva ostvarit ćemo otvaranjem prostora u TUP-u gdje je donja etaža namijenjena spremištu Znanstvene knjižnice, a na drugome se iz godine u godinu vidi napredak.
Osim vođenja naše Znanstvene knjižnice vrlo ste aktivni na više polja; organizaciji i sudjelovanju na skupovima, pisanju i objavljivanju stručnih radova… Navedeno iziskuje veliki angažman. Što Vas motivira? U čemu u svom poslu i svim aktivnostima koje ste nadovezali uz njega najviše uživate?
Zapravo, uz toliko stručnih poslova, najmanje se bavim „vođenjem“. Moram priznati da ne uživam u javnim nastupima, tako da sudjelujem na skupovima ili zato što me netko nagovorio ili češće kako bih ostala aktivna u struci kroz upoznavanje drugih knjižničara. U Dubrovniku smo imali smo veliki skup knjižničara 2023. godine, što je iznimna rijetkost i privilegija, no to je bilo Savjetovanje za narodne knjižnice. Znanstvena knjižnica je međutim specifična: po vrsti građe zapravo je sličnija arhivima i specijalnim knjižnicama, a svojom funkcijom je pak slična sveučilišnim knjižnicama, te ako ne putujete nemate baš priliku sresti ljude koji se bave istim poslom i osjećate se izolirano.
Što se tiče pisanja radova, za to jako rijetko nalazim vremena i nastojim nekako to povezati s poslovima koje inače radim i sudjelovanjem na konferencijama te podijeliti s kolegicama. Najveće zadovoljstvo na poslu je vidjeti rezultat svoga rada, a to je u mojem slučaju ili dovršena cjelina u ciklusu digitalizacije ili pronalazak neke određene knjige ili druge vrste građe koju ne možete naći u katalogu. Također nam jako puno znači priznanje i pohvala od strane korisnika koju rjeđe dobijem ja, a puno češće moje kolegice koje su svaki dan u čitaonici. Ponekad nas čak i spomenu u zahvalama na početku knjige. Druga velika radost mi je upoznavanje novih ljudi koje donosi dugogodišnje suradnje i prijateljstva.
Mnogi knjižnice uzimaju, što se reče, zdravo za gotovo. Nesvjesni kolika je briga i organizacija nesumnjivo potrebna da bi knjige bile tu gdje jesu u adekvatnom stanju i da bi ih mi mogli koristiti. Pa da ih malo prosvijetlimo – koliko knjige iziskuju logistike, pažnje, na koncu i ljubavi?
Jednom riječju – beskrajno. Recimo samo da je godišnji priljev knjiga u Znanstvenu knjižnicu oko tri tisuće, a časopisa i novina preko dvije tisuće pojedinačnih brojeva. Vrlo malo građe kupujemo i pri tome prioritet dajemo dubrovačkoj građi osobito ako se radi o kulturnom dobru, a fond se najvećim dijelom popunjava Obveznim primjerkom koji primamo redovito od 1966. godine. Što god uđe u knjižnicu, u njoj i ostaje, otpis kod nas praktički i ne postoji. Od oko tristo tisuća knjiga koje čuvamo, njih dvadeset tisuća starije je od 1850. i time ima status kulturnog dobra. Kod obrade građe uvijek knjige imaju prioritet nad časopisima i prolaze nekoliko koraka u obradi od pristizanja u knjižnicu do smještaja na police. Kod stare knjige taj postupak traje značajno dulje, a nas knjižničara nema dovoljno za sve te poslove. Mogu reći kako su u našemu online katalogu dostupne sve knjige pristigle od 2000. godine pa nadalje, bilo da se radi o staroj ili suvremenoj knjizi. Jedan velik dio starih knjiga još uvijek je obrađen na starim kataložnim listićima, ali tome smo doskočili tako što smo te listiće skenirali, prepisali sve njihove podatke i uvrstili ih u digitalnu zbirku. Naše zbirke inkunabula i rukopisa imaju svoje tiskane kataloge koji su također dostupni na digitalnoj zbirci ZDUR te na taj način omogućujemo korisnicima da pretražuju i onaj dio građe koji se ne može naći u online knjižničnom katalogu. Zbirka Ragusina je od posebne važnosti i mogu reći kako je sva njezina građa, tj. knjige i časopisi bez obzira na datum nastanka obrađena i može se naći u katalogu. Voditeljica zbirke Ragusina Matija Nenadić nastoji obraditi i pojedinačne članke iz časopisa kako bi se njih moglo vrlo brzo prema autoru ili naslovu pronaći. U našoj najvećoj zbirci, a to je Hrvatski obvezni primjerak, još ima građe iz starijih desetljeća koja se mora tražiti u ručnom katalogu, ali sve što zadnjih godina pristiže obradi se u istom mjesecu. Popise pristiglih časopisa vodimo također vrlo ažurno, zasad u tablicama i koliko se stigne u online katalogu, na tome osobno radim s kolegom jedan do dva dana u mjesecu, a popisujemo malo pomalo i unatrag sve časopise iz zadnjih sedam desetljeća. Dobar dio fonda iz bivše Naučne biblioteke dok je još bila u Kneževu dvoru nažalost nije obrađen u online katalogu.
Uz poslove oko obrade knjiga dobivamo i svakodnevne upite naših sugrađana koji bi htjeli pokloniti, ponekad i prodati svoje knjige iz kućnih biblioteka, te izdavačâ kojima hitno treba CIP zapis prije tiskanja knjiga. Tu su i molbe i prijedlozi za suradnju na projektima, upiti i zahtjevi Grada i Ministarstva kulture i drugih institucija.
Sve ovo, uz redovan cjelodnevni rad s korisnicima koji uključuje brojna tematska pretraživanja i skeniranje na zahtjev, kao i poslove digitalizacije, organizacije događanja, stručna vodstva itd. radi sedam diplomiranih knjižničarki i jedna pomoćna knjižničarka. Jako puno nam pomažu i kolege i kolegice koji rade na odnosima s javnošću, restauratori i informatičari, a njih naravno „dijelimo“ s Narodnom knjižnicom.
Jako je bitna suradnja s konzervatorima i restauratorima arhivskog gradiva, knjižnične građe i umjetnina na papiru. Kako ta suradnja funkcionira?
Bez restauratora ne bi bilo moguće raditi s građom koju mi čuvamo. Suradnja funkcionira izvrsno i nema te izložbe, projekta digitalizacije ili zaštite koju bismo mogli realizirati bez kolega (i kolegice) restauratora.
Iza vas/nas je 15 godina digitalizacije koja je započela 2010. godine najprije sa starim novinama. Gdje smo sada? Odnosno što nam je omogućila digitalizacija?
Jako smo zadovoljni tijekom digitalizacije starih novina. U ovom trenutku više od 50 različitih naslova tiskanih između 1848. i 1941. u Dubrovniku može se čitati i pretraživati po punom tekstu na portalu ZDUR. Digitalizacija je omogućila svima besplatan pristup građi na daljinu, a nama zaštitu te iste građe od manipulacije i propadanja. Projekti digitalizacije odličan su način za pokazati što sve knjižnice kao baštinske institucije uredno čuvaju, a bez potrebe za fizičkim dolaskom. To je osobito važno nekim posebnim skupinama korisnika, na primjer istraživačima izvan Hrvatske ili osobama s poteškoćama u kretanju. Osim novinama, prioritet za digitalizaciju dajemo inkunabulama, rukopisima i starijim knjigama dubrovačkog ili hrvatskog podrijetla, kao i već spomenutim referentnim djelima. Svake jeseni započinje novi ciklus digitalizacije i pritom imamo veliku podršku Grada Dubrovnika, dok Ministarstvo kulture i medija financira onaj dio koji se odnosi na objavu građe na nacionalnom portalu eKultura. Prošle godine smo, osim redovitog programa digitalizacije, započeli i digitalizaciju dubrovačkih pjesnika iz 17. i 18. stoljeća iz naše Zbirke rukopisa u suradnji s Odjelom za stariju hrvatsku književnost Hrvatskog filološkog društva.
Nesumnjivo postoje i problemi koje želite riješiti, ali Vam okolnosti ne idu na ruku. Koje biste poteškoće, prepreke izdvojili kao najveće? Kako sada stoje stvari s prostorom ljetnikovca Skočibuha?
Najveća je poteškoća adekvatan prostor, i to nije ništa novo, niti je svojstveno samo Dubrovačkim knjižnicama. Kao što sam spomenula, uskoro će biti gotovo spremište s pokretnim ormarima u prizemlju TUP-a. Nažalost, to nije dovoljan prostor za sve naše knjige i ne vidim skoro rješenje jer svi znamo probleme s nedostatkom prostora i cijenama kvadrata u našem Gradu. Ljetnikovac Skočibuha je u vrlo lošem stanju za rad i prihvat građe. Mi se nadamo njegovoj temeljitoj obnovi koja bi jedina riješila naše dugoročne probleme. S obzirom da se sva naša građa nalazi u zatvorenim spremištima i treba je donijeti do korisnika dobro bi nam došli i djelatnici profila knjižnični manipulant i pomoćni knjižničar.
Dojam je da mladi sve manje čitaju, istražuju… Je li tome zaista tako iz Vašeg iskustva? Koliko mladi Dubrovčani i naši studenti iz drugih krajeva Hrvatske koriste usluge Znanstvene knjižnice?
I moj subjektivni dojam je isti, no broj studenata se zadnjih nekoliko godina nije promijenio. Prošle godine imali smo nešto više od stotinu korisnika studenata, većinom sa Sveučilišta u Dubrovniku od kojih je u prosjeku svaki tražio jednu temu za seminarski ili završni/diplomski rad. Redovito nas posjećuju i doktorandi, uglavnom Dubrovčani koji pohađaju sveučilišta u Zagrebu i Zadru. Također, prvi smo izbor za informacijske usluge dubrovačkim studentima u drugim gradovima za sve teme vezane za naš kraj od arhitekture, povijesti, religije, običaja, folklora, pa do politike i turizma. Upravo je turizam zaslužan da nam svake godine dolazi i velik broj vodiča, bilo da se pripremaju za polaganje ispita ili pak žele proširiti znanje o pojedinim segmentima dubrovačke povijesti. Imamo naravno i suradnju s nastavnim osobljem Sveučilišta u Dubrovniku, te profesorima ostalih sveučilišta u Hrvatskoj. Više od znanstveno-nastavnog osoblja posjećuju nas kolege iz srodnih nam gradskih i državnih ustanova u kulturi, od Dubrovačkih muzeja i Umjetničke galerije pa do Državnog arhiva, Restauratorskog zavoda i ostalih.
Svakako treba naglasiti i blagodati tehnologije koja nam omogućuje da i fizički udaljenim korisnicima pružimo usluge i dostupnost građe iz našeg fonda, uz poštivanje autorskih prava i načela akademske čestitosti.
Foto: Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice