Ugledni hrvatski leksikograf koji se vrlo rano, a kako to obično biva na studij, otisnuo iz rodnoga kraja, napisao je intrigantno djelo naziva ‘Rječnik zaljubljenika u Konavle’. Iako je iza njega toliko djela, evo samo ćemo se spomenuti činjenice da je jedan od urednika prvog Leksikona hrvatske književnosti, ovo je nešto posve drugačije, iskorak izvan okvira struke. Ovaj znameniti, ne samo autor leksikograf, već i pokretač i urednik brojnih renomiranih časopisa, koji je ujedno bio i ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, sada je uronio u sjećanja. Vratio se tamo gdje se svi mi što prolaze godišta sve češće i emotivnije vraćamo – u one prve i najslađe uspomene, u djetinjstvo koje je uvelike u stvarnosti oblikovano, a u sjećanju obojano i pohranjeno mjestom koje se zove – dom.
Vaš ‘Rječnik zaljubljenika u Konavle’ privukao je veliku pažnju i izazvao neizmjernu radost ne samo kod zaljubljenika u Konavle, poput Vas samih, nego svih žitelja ovog prostora, štovatelja baštine. Kad ste došli na ideju da ga napišete? Što je bio glavni motiv i ideja vodilja kroz pisanje?
Knjiga za koju kažete da je pobudila određeno zanimanje doista jest konavoska, izražava se slikama i govorom toga malog svijeta do kojega se u suvremeno doba, ako ne avionom izdaleka, dolazi prilično dugačkom gradskom ulicom iz Grada, od Orsule do Duboke Ljute, odnosno od Zlatnog potoka do Oboda. Nekoć su Konavoke i Konavljani, dok to još nije bila ulica, sa semaforima i butigama, tom trasom prolazili pješice, pa i moja majka kao djevojka iz Močića. Znalo je to biti jednako sporo kao i sada autom, a to vam ponešto govori i o idejama i motivima, hoću reći da je Rječnik konavoska knjiga, ali ne po tome što bi se kanio baviti konavoskim životom i životima. Prije je to knjiga o životu kao takvom, priča na konavoski način. Stoga je i nastao, barem neposredno, kada su Konavle pozvane kao „zemlja gost“ na književnu smotru, festival i sajam „Sa(n)jam knjige u Istri“ koji se održava u Puli. Prošle su jeseni konavoska vina i knjige, izložbe i ljudi na neki način doista zatekli tu veliku, nacionalnu festivalsku pozornicu. Čini mi se da odjek toga nije dovoljno snažno dopro do ovdje, do našeg dubrovačkog kraja. Ne znam zašto, a sam “Rječnik zaljubljenika u Konavle” nastojao je odgovoriti i toj pragmatičnoj nakani, da bude mali priručni, možda lirski katalog konavoske ekipe koja se za tih nekoliko dana i sama pomalo čudila sebi kako je svoja i sigurna a da nije u nošnji.
Da ne bude zabuna kod neupućenih, ne radi se ovdje o tipičnom rječniku. Riječ je zapravo o romanu. O čemu on progovara i kojim ‘jezikom’?
Do zabune bi prije moglo doći kod upućenih. Kada se naslov poveže sa mojom leksikografskom strukom, jer ipak sam profesionalni leksikograf, projektant leksikona i enciklopedija a ponekad i pisac natuknica za njih, mogla bi se pretpostaviti takva, leksikonska obrada konavoskog prostora i svijeta, baštine i kulture, tim prije jer je takvo što i moguće i potrebno. Možda ne bi bilo nemoguće da se u takav pothvat upusti i pojedinac, uostalom eruditsko djelo Nika Kapetanića, njegova sabrana djela i jesu enciklopedijska osnova. No ja sam Konavlima zaokupljen na drugi način, na srodnome dokumentacijskom humusu, ali u drugome poetičkome ključu. Roman je zahvalna atribucija za takvu pripovjednu strategiju, jer je svijet o kojem je riječ uvjerljiv a i autentičan stoga što je izmišljen ili barem želi vjerovati da je izmišljen. Konavle su, ne samo za naše prilike, vrlo stara zajednica, pa je poanta u tome da kada se govori o njima ništa ne treba izmišljati, sve je ondje čvrsto postavljeno. Upravo stoga taj stari i tvrdi postav progovara iz vlastite mašte i svojim jezikom. Jezik konavoskog pjesnika Petra Obada primjerice, kojemu je inače stalo da bude zavičajan, i to je u redu i lijepo, stoga nije ni dijalekt ni govor, već pravi pravcati književni jezik. Ako je ovaj „rječnik“ pobudio zanimanje, a čini se da jest, onda je to i stoga jer se čitatelj prvo iznervira jer nema rječnika nepoznatih riječi a onda shvati da mu ne treba.
Zanimljivi su svakako kako nepoznati, tako i poznati, likovi u Vašoj knjizi; od Supila, preko Baltazara Bogišića, sve do Tereze Kesovije. U kojem ste ih kontekstu smjestili u svoj Rječnik?
Svako od mikropoglavlja, natuknica, pa i kada nisu biografska, razrađuje neku malu priču. Imate pravo, nije jednostavno provesti tu nit od klasičnih biografija, dubrovačke vlastele a konavoskih knezova Gundulića ili Palmotića do suvremenika, pa i neposrednih, poput Tereze, koja je bila s nama u Puli. Ne bih rekao da pisac njima daje ili traži kontekst, prije su oni kontekst. Ne samo po obuhvatu već i intencijski značajan dio cjeline je citatan, mnogo je tu preuzetog književnog materijala od dobrih pisaca, Konavljana i zaljubljenika u Konavle koji nisu ni bili svjesni da to postaju, kao što Gundulić koji opjevava konavoske dubrave nije mogao biti svjestan da sriče predtekst hrvatske himne. Meštrović je stvarno, a da smo toga jedva svjesni, gradio na cavtatskom Ratu, a njegova suvremenika Freuda sam provezao „ćirom“ kroz Konavle premda nismo sigurni da je zbilja prošao tom uskotračnom prugom.
Vaš je životopis malo je reći impresivan. Da biste postigli što jeste u životu relativno rano ste morali napustiti voljene Konavle. Studij u Zagrebu, doktorat u Novom Sadu, pa opet povratak u Zagreb gdje ste se ostvarili u profesionalnom smislu. Koliko su taj rani odlazak u dobi u kojoj prikupljamo najljepše uspomene, rasterećeni od briga, tereta koje nam neminovno donese odrasla dob… To pohranjivanje u memoriju magičnog prostora Konavala ‘u kome je sve moguće’… Pa i čežnja, nostalgija… kumovali stvaranju ovog djela?
Pisci žive s čitateljima, dobar pisac može biti samo onaj tko umije čitati. Memorijska kartica važna je i u književnom postupku, samo priče su svijet za sebe i što ih više rastvaramo riskiramo da one potroše vlastitu zalihu energije s kojom dopiru do čitatelja. Magični konavoski prostor u priči utoliko je jednako ishodište kao i utočište i za pisca, pa i ovoga, koji, ako se ne varam kaže da je posumnjao kako je ikad i otišao, a i za čitatelja, koji možda i ne treba uživo doći doma u Konavle, koliko Konavle osmisliti u sebe doma. Ja eto čak i jesam doktorirao na književnosti kao identitetu, pa ipak nisam siguran da je išta od toga bilo posebno važno u tkanju ove romaneskne priče, a da je s pričama u redu obično znate ako osjetite trenutak kada one preuzmu kontrolu, kada idu svojim a ne vašim putem.
Sjećanja iz djetinjstva su rascjepkana, u pravilu nemaju tijek, već nam se u pamćenje urezuje ono što smo doživjeli intenzivno, pa bilo lijepo ili ružno. Što je vama ‘ostalo’ kao najupečatljivije, a da možete s nama podijeliti bez da razotkrijete previše kako ne bi oskvrnuli užitak čitanja knjige?
Kada bih htio i mogao dodirnuti nesvjesno onda su to prvi konavoski avioni, prvi koji slijeću na pravu pistu u Močićima, jer je terminal u Čilipima, ali je pista, barem ona prva, dok nije produžena u Močićima. Meni su važni kao predodžba, ne toliko dok ih doista gledamo s aerodromske tarace, što se moglo praktično donedavno, do prije tridesetak godina. Već dok s Površka čekamo caravele – one su bile pojam, da u sumrak slete – a one nikako da stignu, sve dok ne zagrme tako da kupe na krovu zatrepere kada smo već u krevetu. I sada ponekad sanjam te avione i budim se nemiran a da ne znam zašto.
Na stranu, ako je uopće moguće, uspomene, ljubav prema zavičaju… ako je, odnosno koliko je uopće moguće. Po čemu su Konavle, a neminovno jesu, objektivno gledano tako posebne i vrijedne?
Za svijet jezika u kojem žive u moderno doba Konavle jesu posebne jer su drukčije, jer pripadaju starom postavu Helade. Za sebe Konavle su naprotiv identične s tim univerzumom, onim što u civilizacijskom pogledu nazivamo Europom, a fundamentalno kozmosom ili u prijevodu poretkom. Ako su zbilja u takvu poretku, na koji se u svojoj nacionalnoj kulturi olako pozivamo, Konavle mogu očitavati kao nešto vrijedno, onda to nije etnografski katalog kulturnih dobara koliko pogled na svijet. To da se po konavosku može smišljati ptiče koje se razumiju na Shetlandskom otočju ili u Toledu, zavičajnom kraju znamenitog pisca Cercasa, inače zaljubljenika u Konavle.
Kad i gdje možemo očekivati predstavljanje knjige?
Nakon pulske i zagrebačke promocije, u petak 28. ožujka na Placi na Mrcinama, odnosno Dubravci, u mjesnom kulturnom domu je predviđena konavoska promocija. Bio sam među posljednjim naraštajima koji su ondje, u staroj školi na Mrcinama naučili pisati. Tko je samo mogao pomisliti da će se iz učionice naše učiteljice Dragice Končić pisati romani.
Foto: Fraktura