Sjećanja su još uvijek grozna. Što se tiče mog osobnog 1. listopada, neću ga nikad zaboraviti dok god sam živa. Isto je bio utorak, prekrasan dan, ujutro u šest i pol sam se probudila dići djecu da idu u školu – rekla je Marija Lukšić, predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije na spuštanju vijenaca u more za poginule na moru na brodu Tirena.
Lukšić se prilikom polaganja vijenaca sjetila svojih iskustava s prvog dana agresije na Dubrovnik.
– Preko puta kuće bila je jedna butiga ispred koje je odjednom prasnulo. Već danima prije su naši susjedi nama preko Ivanice slali upozorenja, u to doba nismo ih tako ozbiljno shvatili. Kuća mi se nalazi na sredini puta vojnog odmarališta Kupari i Ivanice. Cilj im je bio napasti vojsku u Kuparima i istjerati stanovništvo Župe iz domova, a to sam vrlo ozbiljno shvatila zbog djece. Pokupila sam ih sve troje glavom bez obzira, zvala sam muža te smo napola goli i bosi pošli u prvo sklonište za koje smo bili određeni. Nekoliko dana prije smo preko civilne zaštite bili obaviješteni o tome u slučaju da dođe do napada, međutim nitko nije shvaćao da će naši „prijatelji“ udariti na sve što je hrvatsko – istaknula je.
Uz Lukšić polaganju su prisustvovali i predstavnici Grada Dubrovnika na čelu s gradonačelnikom Maton Frankovićem. Predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica osvrnuo se i na svoju objavu na društvenim mrežama povodom današnjih zbivanja u Trebinju.
– Nisam mogao vjerovati danas kad sam to pročitao. Trebinje danas službeno, odnosno tamošnji gradonačelnik i predsjednik skupštine obilježavaju početak napada s dubrovačkog područja na općinu Trebinje i sjećaju se 19, kako oni kažu branioca Trebinja koji su poginuli na Brgatu, od toga ih je devet iz Trebinja. Na snazi je ponovno srpsko krivotvorenje povijesti i zato sam se javio na Facebooku na ovaj dan kad Dubrovnik pati, kad svi mi koji smo bili u gradu znamo što se dogodilo. Trebalo je to osuditi, jer za 20 godina će ispasti da smo mi napali njih. Takve povijesne srpske priče smo vidjeli i s nekim drugim povijesnim događajima. Kad oni izmisle priču, ona postane mit i legenda. Vidjeli smo danas kako se okupio velik broj Trebinjaca i to je svakako opomena svim onima koji misle da u gradu Trebinju imamo prijatelje i da su oni imalo promijenili svoj stav. Danas samo nemaju snagu da nam naude kao što su to napravili 1991. i u tom nametnutom ratu su izgubili – zaključio je.