Zaintrigirali su iz Kazališta Marina Držića pozivom sugrađanima da sudjeluju u kreiranju predstave redatelja Romana Nikolića naziva „Kuća je velika, ne može se ona nosit“. Naime, Dubrovkinje i Dubrovčani su pozvani da podijele autentične priče iz mladosti – osobne uspomene vezane uz naš grad, svakodnevicu, prve ljubavi, obiteljske trenutke, mirise, prizore, događaje kojih se još sjećate i koje ne želite da budu zaboravljene. I, da podsjetimo, svoje priče možete poslati do 15. rujna i to na e-mail: press@kmd.hr. Potpisane ili pak anonimne, a možete ih poslati i u vidu glasovne snimke ili tekstualnog zapisa.
Ono što znamo iz poziva je da vaše/naše priče mogu postati inspiracija i dio dramskog materijala predstave koja želi sačuvati ono što polako nestaje – osobno, kolektivno, gradsko pamćenje, te da je u središtu projekta je pitanje:
Što ostaje kada sjećanja počnu blijedjeti?
Predstava se nastavlja na moju poetiku
Više smo pokušali doznati od samog redatelja Romana Nikolića.
-Ova se predstava konceptualno nastavlja na moju poetiku i pristup radu, ali prvenstveno crpi inspiraciju upravo iz samog Grada Dubrovnika te ansambla predstave koji, osim izvedbe, donosi i dušu. Bavimo se temom zaborava i demencije, istovremeno razumijevajući zaborav i kao nešto osobno i intimno, ali i kao nešto kolektivno i društveno, posebice kada je riječ o nasljeđu samog Grada – rekao nam je Nikolić, kojeg smo pitali na koji konkretno način će se ono što napišu i pošalju naši sugrađani uklopiti u predstavu.
Priče sugrađana oplemenjuju proces…
-S obzirom da su generacijsko nasljeđe Grada i njegova memorija bili jedan od osnovnih motivatora ovog procesa, smatrali smo da je važno ući u komunikaciju te otvoriti interaktivni prostor koji potiče razvoj publike i ulazi u direktan kontakt sa sugrađanima. Njihove priče oplemenjuju proces, šire svijest i nama kao autorskom timu i ansamblu predstave te povezuju kazališni proces s njegovom budućom publikom. To nam daje mogućnost da čujemo kako sugrađani intimno doživljaju zaborav i životnu težinu koju od donosi, ali i kako zajednički razumijemo zaborav prostora i njegovih običaja. Priče će biti tretirane kao anonimni materijal koji prije svega nas dodatno inspirira, ali i kao dio motiva i simbola koji će se pojavljivati – pojasnio nam je Nikolić.
Zanimalo nas je više i o samom projektu, načinu rada, temi i suštini.
Osjetljivost sjećanja i zaborav
-Predstava Kuća je velika, ne može se ona nosit’, tematski se bavi osjetljivošću sjećanja i zaboravom koji se događa i kao prirodna posljedica starosti i kao neželjena posljedica bolesti, ali i kao društvena pojava koju donosi sami čin prolaska vremena. U mom radu, ali i suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak, kostimografkinjom i scenografkinjom Zdravkom Ivandijom Kirigin te skladateljicom Irenom Popović Dragović, uvijek važnu ulogu igra društvena angažiranost kojom se pristupa kazališnom procesu. Prije svega, važno je da se tema tiče nas kao autora, a potom i izvođača i publike. To pak znači da osim tekstualnog materijala i referenci koje donosimo i stvaramo u procesu, ulazimo u opsežan improvizacijski rad s glumcima, ali i interakciju s građanima i njihovim vrijednostima. Cilj nam je kreirati predstavu koja progovara i osjeća, čak i onda te o onome o čemu je teško progovarati ili osjećati – detaljno nam je razjasnio redatelj, a mi jedva čekamo ovu nekonvencionalno stvaranu predstavu vidjeti na teatarskim daskama.
Foto: KMD/Facebook