Ono što je bila iznimka na žalost postaje pravilo – roditelji zbog problematičnog učenika ne šalju djecu u školu. Nakon Zagreba sada se takva situacija događa u Istri. Naime, zbog 9-godišnjeg dječaka koji je iz druge škole, zbog problema, prebačen u školu i razred koji pohađaju njihova djeca, mame i tate su jednoglasno odlučili ostaviti svoje mališane kod kuće.
‘Zvoni’ na promišljanje…
Ono što je ravnatelj škole u koju je problematični dječak prebačen rekao, pozivajući roditelje da ipak pošalju djecu na nastavu, nesumnjivo ‘zvoni’ na promišljanje. I djelovanje. Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera bi, po njegovom mišljenju, trebalo pod hitno mijenjati. S njim se slažu brojni kolege i stručnjaci. I ne samo po pitanju Pravilnika već uopće nužnosti brojnih promjena u okviru obrazovnog sustava. Ali negdje svakako treba početi. I evo počelo se sa sigurnosnim mjerama, ali nadajmo se da na tome neće stati jer to je samo sprečavanje širenja požara, a nikako gašenje.
Ono što se kroz praksu pokazuje u najmanju ruku diskutabilnim, čemu i mi svi građani svjedočimo posredstvom medija, je prebacivanje problematičnih učenika iz jedne škole u drugu. A upravo to, kao jednu od pedagoških mjera koje se izriču zbog ‘neprihvatljivih ponašanja’, predviđa Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera.
Prebacivanje ‘vrućeg krumpira’
Nameće se niz pitanja. Najprije, koliko je izgledno da se izdvajanjem djeteta iz poznatog okruženja i ‘ubacivanjem’ u novo, nepoznato, može postići svrha izricanja pedagoške mjere? A svrha pedagoške mjere je, prema Pravilniku, ‘da se njezinim izricanjem utječe na promjenu ponašanja učenika kojem je mjera izrečena te da bude poticaj na odgovorno i primjerno ponašanje drugim učenicima’. Koliko je vjerojatno da će se dijete, naročito mlađe dobi, koje ima određene probleme kojima se treba baviti struka, a koji su uzrok neprihvatljivog ponašanja, promijeniti na bolje jer je prebačeno u drugu školu?
U principu, iz perspektive roditelja i uopće građana, prebacivanje u drugu školu za dijete ispada ništa drugo doli kazna, a što se škole tiče potvrda da nije uspjela riješiti problem pa prebacuje ‘vrući krumpir’ nekom drugom tko će možda biti umješniji.
Kao jedna od pedagoških mjera preseljenje iz jedne škole u drugu je predviđeno i za osnovne i srednje škole. Jednako kao i opomene i ukori. Zapravo je jedina razlika što se u osnovnim školama ne mogu izreći opomene pred isključenje niti isključenje iz škole, već samo strogi ukor, a to je iz razloga što je osnovna škola obvezna. Jednake mjere za dječicu i mlade ljude vrlo su upitne kao svrsishodne. Ponašanje djeteta od 7-8-9 godina s kojim stručnjaci ne mogu izaći na kraj, pa i laiku je to jasno, upućuje na dublji problem. A prebacivanje u drugu školu nikako ne može biti rješenje za taj problem. Ako stručne službe osnovne škole ne uspiju pomoći djetetu da se adaptira, ako dijete unatoč ukazanoj stručnoj pomoći udara vršnjake, oni ga se boje, lomi školski namještaj, onemogućava normalno odvijanje nastave… Ne bi trebalo biti govora o premještaju, već traženju nekog drugog rješenja. A ako stručne službe određene škole ne obavljaju svoj posao kako spada, onda treba sankcionirati njih, a ne dijete. Tako da ova mjera bi se, po mom mišljenju, trebala u potpunosti za osnovnoškolce ukloniti iz Pravilnika. Ne bi trebala postojati, a primarno iz razloga jer uopće nije pedagoška, odnosno za tu dob nikako ne može biti. Kad su u pitanju mladi ljudi, već imamo drugu situaciju. Najprije, srednja škola nije obavezna. A nije baš bez veze ni da kazneno zakonodavstvo 14 godina postavlja kao granicu kaznene odgovornosti. Dakle, do 14 godina dijete ne može biti krivo za svoje ponašanje što nas upućuje da je krivac ili određeno stanje/oboljenje, traume s kojima se ne uspijeva nositi ili pak okolnosti u kojima živi, odnosno roditelji ili drugi skrbnici (zlostavljanje, kronični propusti i pogreške u odgoju i slično).
Lakše, teže, najteže
Pravilnik razlikuje lakša i teža neprihvatljiva ponašanja. Teškim neprihvatljivim ponašanjem, uz samo nasilništvo se smatra i izazivanje i poticanje nasilništva, unošenje oružja i opasnih predmeta u školske prostore, kao i poticanje grupnog govora mržnje.
Osobito teškim neprihvatljivim ponašanjima, između ostaloga, smatra se: ugrožavanje sigurnosti učenika ili radnika škole korištenjem oružja ili opasnih predmeta u školskom prostoru kao i nasilno ponašanje koje je rezultiralo teškim emocionalnim ili fizičkim posljedicama za drugu osobu.
Zaista je li pošteno ovakav ‘vrući krumpir’ koji stručnjaci jedne škole ne uspijevaju ‘ohladiti’ samo prebaciti nekom drugom?! A opet na istu razinu. Zar to nije krajnje nelogično, na koncu i opasno? Samo po neke druge vršnjake. Zar ne bi jedino imalo smisla u rješavanje problema koji se s postojećim stručnim resursima, onim kojima raspolaže škola, ne može riješiti, uključiti širi dijapazon stručnjaka? Ako ne može školski psiholog pomoći, možda može psihijatar…. Prebacivati s jednog školskog psihologa, odnosno edukacijskog rehabilitatora na drugog zaista nema nikakve svrhe, kontraproduktivno je, ne rješava apsolutno ništa. I zato bi promjenama ovog Pravilnika trebalo što prije i što promišljenije pristupiti.