“Bez uputa za preživljavanje” naziv je nove knjige dubrovačkog autora, višegodišnjeg kolumnista DuLista, prof. Pava Jančića, a u izdanju DuLista. Već je možete kupiti u knjižarama Algebre na Stradunu, a uskoro slijedi i predstavljanje i to u srijedu, 23. travnja, u 19 sati u Studentskom domu.
Riječ je zapravo o sabranim i ukoričenim kolumnama koje je Pavo pisao za dubrovački tjednik u protekle tri godine. Knjiga sadrži osamdeset tekstova raspoređenih na 290 stranica. Jančić već iza sebe ima knjigu “Pronalazak izgubljenog vremena”.
Predstavljanje knjige se približava, kakav je osjećaj?
Da, odbrojavanje je pomalo započelo. Cjelokupan proces pripreme i tiskanja knjige protekao je iznenađujuće opušteno i unutar svih dogovorenih rokova. Držanje u ruci ukoričenog izdanja mojih tekstova je u biti bio taj hajp, taj trenutak ponosa, svojevrsne autorske ostvarenosti. Sve ostalo što je uslijedilo nakon toga bilo je ok, ali ni približno emotivnom naboju koji sam tad osjetio. Trenutno se osjećam čudno. Neprilagođeno, neispavano, kritizerski, plašljivo, na trenutke i kreativno. Osim što sam osvjedočeni egotriper, wannabe ribar i maslinar, sada sam i wannabe pisac. U biti se osjećam kao ona misica u Sinju kad su je sredinom devedesetih pitali u jednoj radijskoj emisiji kako se osjeća sad nakon pobjede, a ona im odgovorila – osjećam se eventualno.
Intrigantan naslov “Bez uputa za prezivljavanje”. Kako i zašto baš taj?
“Bez uputa za preživljavanje” je naslov jedne od mojih kolumni iz DuLista. Jedna prijateljica iz Zagreba, inače poprilično uspješna PR stručnjakinja, mi je rekla da je protrnula kad je prvi put vidjela naslovnicu knjige jer je upravo u tom trenutku na TV-u bio prilog o Poljacima koji svom narodu dijele upute za preživljavanje u slučaju nekog novog svjetskog rata. Naravno da ja o tome nisam razmišljao kad sam odabirao naslov, ali ispala je fora koincidencija i zgodan marketinški ulet. A istina je da sam odabrao takav naslov jer ja zapravo oduvijek nastojim pisati bez pretenzija da dociram, navodim na gotova rješenja, da nudim konačne odgovore. Ne, upravo suprotno. Ja kad pišem to radim bez ikakvih sugestija ili ne daj Bože uputa. To ostavljam svakome za sebe. Ja sam svoje upute za preživljavanje davno našao u riječima Isusa Krista i pokušavam ih što autentičnije živjeti.
Knjiga se pisala iz tjedna u tjedan kroz kolumne koje ste objavljivali u DuListu. Kako je došlo uopće do te suradnje?
Kolumne pod nazivom “Stavi na javno” sam pisao pune tri godine u Dulistu u kojem sam imao potpunu autorsku slobodu. Hvala glavnoj urednici i direktorici svemira Barbari Đurasović koja je vidjela moje objave na Facebooku i ponudila mi suradnju riječima: “Piši o čemu hoćeš i na način na koji hoćeš”. Prvi tekst na Faceu objavio sam oko Uskrsa 2021. godine. Još je svim našim životima drmala pandemija. Na to mi se posložila jedna teška obiteljska zdravstvena situacija. Odlazak u Zagreb. Kad svemu tome pridodamo moju tadašnju emotivnu letargiju, puzajuću krizu srednjih godina, profesionalnu stagnaciju, diskusherniju i hipotireozu koja mi je naprasno zaustavila taj tako potrebni nogomet četvrtkom i neizbježne pive na zidiću nakon, jasno je da je negdje tih mojih tadašnjih 45 godina madnessa moralo eruptirati. Tad je nastao tekst “13 kilometara zagrebačkog asfalta”. Barbari se očito svidio.
Vaš stil pisanja je specifičan, kako biste ga sami okarakterizirali? Jeste li oduvijek pisali na taj način ili je to došlo sa stažem što se reče?
Nikad nisam pisao na ovakav način. Uz novinarski stil, često sam koristio popularno znanstveni, onaj moj najdraži recenzentsko-krtitčarski i na radnom mjestu birokratski stil. Ovo je bilo nešto novo i za mene samog potpuno neočekivano. U jednom sam trenutku, ni sam ne znajući kako, otkrio tu književnu nišu gdje mogu biti potpuno slobodan, nesputan, nepristojan, fonetske transkripcije, gramatički potpuno neispravan i bezobrazno nepismen, gdje mogu proizvoljno postavljati interpunkcijske i pravopisne znakove, gdje je sve proizvod samo moje licentie poetice. A da se pritom ljudima sve to sviđa. Bar su mi tako govorili. Ovi tekstovi u knjizi su zapravo mali isječci romana struje svijesti, pjesme u prozi, slam poezija, pomalo rubna i iščašena. Sve u jednom. Kako bi gospođa Dube Šuica rekla – jedan potpuno novi stil, ona ga je nazvala pavoizam. Malo pretjerano, ali godi taštini. Hvala profesorici!
Za one koji možda nisu pratili Vaš rad u DuListu – o čemu zapravo Vi pišete? Koje su poruke Vaših kolumni?
O čemu pišem? Nemam pojma. O svemu i ničemu, onako pomalo sajnfeldovski. Pišem najviše u ich formi. To ne znači da je sve napisano nužno moje iskustvo. Dapače dobar dio tekstova u knjizi samo je puka fikcija, moj alter ego, moja cro verzija Beigbederovog Octava Paranga. Ima naravno tu i mene, mojih prijatelja, mojih ljubavi, zapravo svih nas iz generacije X. Htio sam pisati o dvojbama i traumama koje muče sve nas, tu nesretnu djecu rata, o ludim iskustvima koja smo prošli, ali i o vremenu u kojem sad živimo. A opet da to ne bude opterećujuće, teško, moralizirajuće, patetično, već uvijek s trunkom ironije, satire, sarkazma, pa i meni zapravo nesvojstvenog humora i optimizma. Htio sam se zajedno s čitateljima tih mojih tjednih kolumni narugati vrijednosnom rasapu suvremenosti i našem pristanku na zaborav, na osrednjost, propitivati masovni ukus, mejnstrim istine, putovati s njima ovim prekrasnim svijetom kojemu je slomljeno srce. Nadam se da smo se uspjeli međusobno prepoznati u nekim rečenicama, opisanim situacijama i skrivenim osmijesima, dožvljenim osjećajima, istim pitanjima, strahovima, nadama.
Što Vama pisanje znači, donosi? Za pretpostaviti da je istovremeno i radost i ispušni ventil…
Pisanje je za mene prvenstveno nešto što istinski volim od trenutka kad sam naučio koristiti slova. Ali i obveza da nešto manje ili više pametno ili barem iskreno pokušaš reći u mediju u kojem se donekle snalaziš. To je i odgovor na pitanje koje mi ljudi često postavljaju, zašto sam tako preosoban? Moj odgovor je uvijek isti: pa i da jesam, a zašto ne bih trebao biti? Ogoliti sebe, gradove i države u kojima živiš, njihove mentalitete, društvene procese kojih si akter, zapravo je oslobađajuće, ima terapeutski učinak za autora, ali i za čitatelja. To je za mene svojevrsno skidanje okova samonametnute malograđanštine. Nepristajanje na šutnju.
Koga se najviše veselite vidjeti na predstavljanju knjige? S kim će biti najljepše podijeliti te krasne trenutke kada se zaokružuje jedna priča?
Veselim se vidjeti sve vjerne čitatelje mojih kolumni, koji su me pratili, nadahnjivali, inspirirali, savjetovali, ispravljali kad i gdje je to bilo potrebno. Najljepše je ovakve trenutke zapravo podijeliti s obitelji koja me trpila kad bih se zatvarao za radni stol u sobu nedjeljom navečer, u nervozi dedlajna, u nedostatku teme, inspiracije. S mojom strpljivom suprugom i mojim prekrasnim djevojčicama, sad već tinejdžericama, koje su uz moje roditelje i brata bile moji najvjerniji čitatelji, ali nerijetko i najveći kritičari. Ali prije svega iskreni fanovi.
I naravno nećete prestat pisat?!
Ma ne, iskreno se nadam da ne. Naprotiv, volio bih se okušati u nekoj ozbiljnoj formi i napisati barem jedan solidan roman. Nepretenciozan, ali s jasnom narativnom strukturom i izraženom emocijom. Dotad ću se držati one latinske sentence: Nulla dies sine linea. Zato, ako me negdje vidite u novinama ili na portalima, bacite oko. Kao što piše u mojoj zadnjoj kolumni, možda u nekoj drugoj formi, možda i u nekoj drugoj firmi, ali sve ću i dalje stavljati na javno.