Koliko je volimo gledati na daskama „koje život znače“, toliko nas razveseli njezina pojava i zarazni osmjeh kad je sretnemo u điru preko Straduna, ljeti na skalama na piću u nekoj od ulica put Prijekoga. Ona je prije svega gradsko dijete, odrasla podno Minčete, u naručju zidina… Njen rad, osim što nas kazališnu publiku uveseljava i oduševljava, neizmjerno je cijenjen i od struke pa je tako i dobitnica brojnih priznanja, nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta… A ona – ona je uvijek ista ona Mirej, naše gradsko čeljade. Jednostavna, skromna, od svih tih uspjeha ne pravi „pompu“, nego radi svoj posao/poziv vrijedno, marljivo, predano… Zato je i toliko ćutimo, kao što ona ćuti svoje ljude; kolege iz teatra, prijatelje, kolege, poznanike… I Grad. Uz dozu sjete zbog toga što se u određenim aspektima mijenja kako ne bi htjela/htjeli, ali bez pesimizma i ogorčenosti. Jer vjeruje… I ne odustaje…
U jeku je nova kazališna sezona, a Vas su, zasluženo naravno, dopale značajne uloge. Ispričajte nam malo više o njima; kako ste ih prihvatili, doživjeli, gradili…?
Ovu sam sezonu bila malo pošteđena iz privatnih razloga, ali sam imala dosta repriznih predstava; Vidi kako Lokrum pere zube, Kraljice, Umišljeni bolesnik, Kafetarija, Arkulin – glasom i evo u ovoj sezoni Kuća je velika, ne može se ona nosit. Zato sam dosta putovala, gostovala, tako da mi je ova sezona prošla, odnosno prolazi u kuferu. Brzo ćemo na Hvar i u Zadar. Lijepo je, a i važno gostovati i predstavljati Kazalište Marin Držić, grad Dubrovnik, grad kulture.
O stvaranju uloga mogla bi knjigu napisati. Kad dobijete tekst i uputu redatelja kakvu ulogu želi da ostvarite, odnosno oživite prvo rečem – ne mogu, a onda krene proces kopanja, istraživanja, čitanja, mučenja… eto. Dok sam stvarala Nonu u „Lokrumu“ umorila sam Ivanu Lovrić Jović s pitanjima o njenoj noni i ne samo Ivanu već sve one koji su je poznavali. U Kafetariji sam se dugo premišljala s Paolom Tišljarićem – odigrati muškarca ili ženu pa smo došli do rješenja – muškobanjaste Zore. Svakako zabavljali smo se. Svaka uloga je novi prvi razred osnovne škole. Tako i u ovom novom premijernom naslovu Kuća je velika ne može se ona nosit gdje igram osobu koja oboli od demencije ili Alzheimera. Naravno da su me dojmile osobe oboljele od te strašne bolesti: Edijeva mama, moja Majda i mnogi drugi. Nekad samo način na koji hoda neki lik donese neko rješenje. Često rečem: „U hodu ih rješavam.“
Osim što je naš Teatar, odnosno ansambl, posljednjih godina sve više zastupljen na Dubrovačkim ljetnim igrama, sve je više gostovanja, koprodukcija… Koliko Vama kao glumici ta „svježina“ znači i u kojem sve pogledu?
Koprodukcije i gostovanja za našu publiku su dobrodošli kao i suradnja sa Dubrovačkim ljetnom igrama. Meni je osobno drago srest se, kako na sceni tako i privatno, s mojim kolegama koje nemam baš priliku vidjet. Tako vjerujem da je i publika koja nema mogućnosti često putovati do Zagreba, a i po Hrvatskoj, zadovoljna suradnjama koje ostvaruje ravnatelj. Dubrovnik je daleko, a povezanost sa ostatkom Hrvatske je skupa.
Brojne nominacije i nagrade potvrda su kvalitete Vašeg rada, ali zasigurno i motivacija. Koliko Vam znače?
Svakom glumcu bilo kakav vid potvrde radilo se o nominacije, nagradi, već i sama riječ Bravo puno znače. Tako i meni. Nije se lako „ogolit“ pred publikom.
Postoje li tipovi uloga koje preferirate? Dogodi li se da Vam dodijele ulogu koju „ne bi baš“? I, ako da, kako joj pristupite? Kako je prihvatite, zavolite, srodite se s njom?
Svaka uloga za mene je izazov. Pa i ona koja mi se na prvu čini bezveznom. Svaka ima nešto. E to nešto treba otkrit.
Postoje li neke uloge koje Vas još nisu dopale, a čeznete za njima? Ako ne baš čeznete, onda ih makar priželjkujete odigrati tijekom karijere?
Ima puno uloga koje su me zaobišle i vjerojatno ih neću imati prilike odigrati. Zato sam odigrala neke druge. Tako je to u životu: „Čovjek snuje, Bog određuje.“ Ne žalim se već se veselim svakom novom zadatku kojeg mi daju da ostvarim na sceni.
Zasigurno je u kazališnom stvaralaštvu iznimno bitna dobra atmosfera i sinergija između ekipe koja radi zajedno. Dojam je da u našem Teatru u tom pogledu danas stvari više nego dobro štimaju. Je li taj dojam nas publike, medijskih djelatnika koji prate dubrovačku umjetničku scenu, točan? I koliko vama osobno znači ukoliko jest?
Godine iskustva mi govore da sve što se događa na sceni publika vidi i osjeća. Pogotovo naše međuljudske odnose. Zato je važno da se svi međusobno razumijemo i slažemo. Kad kažem svi tu nisu samo glumci važni već i scenci, tehnika, garderoba, rekvizita, šminka pod palicom inspicijenta. Svi su oni dio tima koji pridonose da bi se predstava dogodila a publika uživala.
Vi jako ćutite Grad, njegov „modus vivendi“, suštinu… Jedni kažu da iščezava, drugi pak da je stvar percepcije, osobnog izbora koju stranu medalje gledati i kako u Dubrovniku današnjice živjeti. Gdje provoditi vrijeme, kime se okružiti, kako „disati“… Što Vi mislite i kako Vi „dišete“ u našem, a svjetskom, Dubrovniku? Ovo „svjetskom“ isto jedni shvaćaju u pozitivnom, drugi negativnom kontekstu. A Vi?
Dubrovnik je uvijek bio svjetski i prije nego sam se ja rodila. Treba ga čuvat. Rekli ste da ga ćutim. Eto upravo to. Treba ga ćutit. Treba sačuvat njegovu originalnost i ne narušiti njegov stil. Mogu se složit da je zanemarivanjem dosta izgubljeno, ali ne i nepovratno. Zato prkosim i dišem s njim i ljudima koji kao i ja još nisu odustali. Pada mi napamet tekst Dorotee Šušak i Romana Nikolića iz pristave Kuća je velika ne može se ona nosit, koji prelijepo opisuje moje razmišljanje;
Gradski oci i gradske majke
u nasljedstvo ostavljaju zidine
kao zalog zaštite
utrobe od priča
utrobe od snova
utrobe od sudbina
koje čine živo tkivo
što nadrasta
svakog od nas
tvoreći nasljeđe
što se protivi
nestanku
unatoč dubinama
svojih brazda
Na privatnom planu, izvan Teatra, što Vas rastuži, naljuti, a što Vas „puni“, veseli?
Alergična sam na laž, bahatost i podvale, a vesele me sitnice.
