U učionici u kojoj se uči hrvatski jezik tišina ima drugačije značenje. Nije to tišina neznanja, nego koncentracije. Svaka riječ nosi težinu, svaki padež traži hrabrost. Među polaznicima tečaja hrvatskog jezika u Centru za jezike Sveučilišta u Dubrovniku sjede ljudi koji su u Dubrovnik stigli zbog posla, ljubavi ili životnih prilika, ali su odlučili ostati. A ostati znači naučiti jezik.
Dubrovnik je posljednjih godina postao dom brojnim stranim radnicima. Neki su došli na jednu sezonu, neki privremeno, a neki s kartom u jednom smjeru.
Gabriel Cardona stigao je iz Orlanda na Floridi prije četiri godine. Nikada prije nije bio u Hrvatskoj. Kada je dobio poslovnu priliku, nije mnogo dvojio.
– Kupio sam kartu u jednom smjeru za Dubrovnik – prisjeća se.
Danas radi sadržaj za društvene mreže za dva kafića i jedan restoran, a s prijateljima pokreće i unutarnje dječje igralište u Župi dubrovačkoj koje bi, po završetku, trebalo biti najveće takve vrste od Dubrovnika do Splita.
No početak nije bio jednostavan.
– Zbog jezične barijere sam pozvao dvije obitelji da mi se pridruže u poslu. Nisam znao ni pročitati, a kamoli razumjeti neke zakone – ističe Gabriel.
Hrvatski je počeo učiti čim je stigao. Tečaj u Centru za jezike pomogao mu je da, kako kaže, strukturira znanje i dobije sigurnost, ali najveći izazov i dalje ostaje samopouzdanje.
– Najteže je govoriti pred ljudima koji taj jezik znaju bolje. Svi ovdje odlično govore engleski, pa je lako odustati i prijeći na engleski. Ali tada ne napreduješ – govori.
Najdraža hrvatska riječ mu je „fjaka“.
– To nije samo riječ, to je način života – ističe.
Na kavu se također brzo naviknuo, iako je prije dolaska u Hrvatsku nikada nije pio. More, osjećaj malog grada i bliskost među ljudima ono su što ga veže uz Dubrovnik.
– Svi znaju svakoga, što ponekad nije dobro, ali volim kad vidim da se ljudi brinu jedni o drugima. Osjećate se kao kod kuće – zaključuje Gabriel.
U istoj učionici sjedi i Mert Özden iz Antalije, koji je također u Dubrovnik stigao prije četiri godine. Želja da dođe u Europu pratila ga je od djetinjstva. Kada mu se ponudio posao u hotelu u Dubrovniku, odlučio je preseliti se.
Diplomirani je inženjer i nada se da će, nakon što dobije neograničen boravak, moći raditi u struci. Planira ostati u Hrvatskoj i zato mu je hrvatski jezik ključan.
– Počeo sam prvo razumijevati, a onda sam se razvijao kroz razgovor s djevojkom i kolegama na poslu – govori.
Najveći problem mu je izgovor riječi sa slovom „c“, ali i brzina govora.
– Kada Hrvati pričaju prebrzo, izgubim se – priznaje.
Tečaj u Centru za jezike, kaže, dao mu je sigurnost i prostor u kojem smije pogriješiti.
– Profesorica i ambijent su odlični. To puno znači – ističe Mert.
Planira ostati u Dubrovniku, a volio bi živjeti u Mokošici.
– Tamo je mirno i pogledi su divni – zaključio je.
U gradu koji je naviknuo na dolaske i odlaske, učionica hrvatskog jezika postaje mjesto važnih odluka. Ondje se ne uče samo glagolska vremena i padeži. Uči se kako naručiti kavu bez oklijevanja, kako razumjeti šalu, te kako sudjelovati u razgovoru.
Za neke je sve počelo kartom u jednom smjeru. Nastavilo se prvom izgovorenom rečenicom na hrvatskom. A završava, barem zasad, odlukom da Dubrovnik više nije samo mjesto rada, nego dom.
