Iz tiska je nedavno izašla najopsežnija monografija Vlaha Bukovca, djelo renomiranog hrvatskog povjesničara umjetnosti Igora Zidića. Upravo je on priredio brojne retrospektivne izložbe začetnika i glavnog predstavnika hrvatske moderne, jednog od najvećih hrvatskih slikara uopće, našeg cavtatskog genija Vlaha Bukovca. Nekoliko je već monografija Zidić priredio o dubrovačkim slikarima (Ignjatu Jobu, Ivu Dulčiću, Antunu Masli), među kojima i o Bukovcu, tako da je ovo zapravo kruna bavljenja likom i djelom našeg velikana.
U stalni postav Moderne galerije u Zagrebu, središnju nacionalnu instituciju moderne likovne umjetnosti, danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zidić je uključio cijeli niz dubrovačkih autora (od Bukovca, Medovića, Joba, Dulčića, Masle, Pulitike do Lošićke, Opalić, Zanze i Daldona), a u svečanoj dvorani galerije predstavljeni su svojim reprezentativnim djelima velikani Bukovac i Medović. U stalni postav ustanove uvrstio je također potresne i bolne snimke bombardiranja Dubrovnika 6. prosinca 1991. Pava Urbana.
Najopsežnija Bukovčeva monografija bila je stoga samo (značajan svakako) povod za razgovor s velikim Igorom Zidićem.
Zaista sjajna vijest – iz tiska je izašla najopsežnija monografija o Bukovčevu liku i djelu koje ste autor. Što Vas je ponukalo da se posvetite njenoj izradi? Koliko ste na njoj radili? I koja Vam je bila ideja vodila kroz njenu izradu?
Predlažem da me zamislite kao profesionalca moje struke: povijest umjetnosti, komparativna književnost. Podgrupa: Moderna i, dijelom, suvremena umjetnost. Specijalizacija: hrvatska umjetnost. Sve će, poslije toga, biti jednostavnije i razgovjetnije. Poanta moje knjige nije u opsegu, a za nj su zaslužni i neki od suradnika. Na primjer: Ivana Majer s više od 100 stranica svoga bibliografskog materijala u mojoj knjizi. Poanta je monografije u nekim idejama koje nudi, u nekim metodološkim novinama ili inovacijama, u obilju komparativne građe i u pojedinim zaključcima koji se temelje na primjeni tih usporedbi u svrhu orijentacije i valorizacije. Sama mogućnost usporedbi sa svijetom govori nešto o slikaru kao biću koje se snašlo, a nije izgubilo u vremenu i prostoru. Naročito ne – u prostoru.
Na temi „Bukovac” radio sam dobar dio života, uz koješta drugo, i to na više kanala: eseji, pjesme, kritike, sinopsisi, izložbe, komparativne izložbe, filmovi, predavanja, knjige. Dobro je podsjetiti se da postoji i moja mala monografija „Vlaho Bukovac”, tiskana u Zagrebu 2009. godine, koja je i dokaz da mi opseg ili debljina knjige nije glavno oružje. Ovaj sam libar, koji ćemo uskoro predstaviti, pisao pet godina. Zato nosi obiteljski nadimak „petoljetka”. Njega se dosjetila Anabel Zanze. Prema ustaljenoj navici pisao sam usput stihove, eseje, sastavljao druge knjige, koji put ubirao priznanja za tuđi trud oko mene kao što su mi izabrane pjesme na francuskom, u Francuskoj, izbor pjesama na hrvatskom, u Hrvatskoj, a složio sam i knjigu izabranih kritičkih i polemičkih ogleda i pritom gotovo „došao glave” prijateljima Ivanu Rogiću Nehajevu i Božidaru Petraču, umorio prevoditeljicu i pjesnikinju Brankicu Radić, možda Ivicu Matičevića i još neke; na pameti su mi Joško Belamarić, Branko Roglić i nadasve moja Anabel. Ne mogu zaboraviti ni motivacijsku podršku koju mi je pružao, nažalost, već pokojni Radoslav Tomić. Drže me budnim neki prijatelji koji od mene još nešto očekuju i svaki put, svaki od njih, nešto drugo. To me, dakako, umara, ali mi možda i produžuje život. Uvijek imam samo jednu misao, koja me vodi: napisati to što moram – na najbolji mogući način. Pritom mislim na ono što je meni moguće i dosežno, ne na ono što je dostižno Malrauxu ili kome drugom.
Svjesni smo da je itekako značajna, ali pojasnite nam u kojem smislu je toliko bitno sustavno se baviti likom i djelom našeg velikana? I koliko nam u tom smislu znači ova monografija?
Bavite li se nečim što vas zaokuplja sustavno, a ne povremeno ili kaotično, rastu vam izgledi da će i ono što napravite biti sređenije i preglednije. A bude li sređenije – onda ima nade da će biti i promišljenije. To, možda, skreće pozornost i na to da sve dosad učinjeno nije uvijek bilo osobito domišljeno, uspješno dešifrirano ili stavljeno na svoje mjesto. Ali, usput moram priznati, da je sve – od samoga početka – bilo na svome mjestu – naš bi posao bio manje privlačan i manje uzbudljiv. Naročiti je izazov pokušati od starih tema i prošlosnih junaka napraviti suvremene teme i moderne protagoniste.
Iako ste iznimno svestrani te ste se bavili raznim područjima umjetnosti, moderna, čini se, za Vas ima posebno mjesto i značenje. Zašto?
Nastavljam na prethodni odgovor: moderna je prostor i vrijeme u kojemu živimo i u kojemu se krećemo. Ako prošlost ne iskušamo u njezinu formatu – niti će prošlost očuvati vitalnost niti će Moderna našega doba steći ozbiljnost. K tome, ne smijemo to zaboraviti, Moderna je jedino mjesto našeg iskustvenog života.
Što biste izdvojili kao najfascinantnije segmente života i djela Vlaha Bukovca?
Zapravo: sve. Zar nije fascinantno kad roditelji, s punim pouzdanjem, ispraćaju u veliki, prekooceanski svijet svoga jedanaestgodišnjaka; kada se on kao šesnaestgodišnjak sam vraća iz Sjeverne Amerike i kada, ponovo, kao osamnaestgodišnjak kreće s bratom „trbuhom za kruhom”, u Južnu Ameriku? Zar nije fascinantno kad nesvršeni gimnazijalac, a već iskusni pustolov i globetrotter, položi svojevrstan „prijemni ispit” kod profesora pariške Akademije i postane studentom toga zavoda? Zar nije fascinantno kada se takav slikar može pohvaliti da je bio portretist Franje Josipa I., kralja i cara iz loze Habsburga za koju su slikali Dürer, Tizian, Velázquez, Rubens i drugi? Zar nije fascinantan njegov petgodišnji učinak u Zagrebu kada uspijeva stvoriti klimu za podizanje Umjetničkog paviljona, kada slika golemi kazališni zastor, kada sudjeluje u podizanju prvih profesionalnih atelijera u Zagrebu, kada osniva Društvo umjetnika i sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih književnika, u formiranju Hrvatskog salona, radi veliku sliku za ondašnju Sveučilišnu knjižnicu, kada slika nizove svojih remek-djela, gradi svoju kuću u Zagrebu, priprema i educira najdarovitije naše mlade umjetnike, kada organizira prve velike hrvatske nastupe u inozemstvu…?
Nesumnjivo je poseban, stoga i zanimljiv, Vlahov odnos sa suprugom Jelicom koju je neizmjerno volio i poštivao, čak joj i čitav život posvećivao pjesme. Koliko su se i kako taj odnos, ona kao inspiracija i podrška reflektirali na njegovo stvaralaštvo?
Premda je ovo pitanje Vaše najopširnije pitanje, premda dotiče lijepu temu, to jest temu ljubavi Vlaha i Jelice Bukovac, odgovor možda i neće biti tako detaljan. Ta je ljubav privatna, osobna stvar dvoje supružnika – i roditelja! Ali je oni nisu razglašavali na sva zvona, pozivali se na nju, manifestno – za druge i pred drugima – iskazivali svoje osjećaje. Ne zaboravimo da je Jelica bila mlada djevojka kada je pošla za Vlaha i, također, njegova česta modelka. Tu se i dodatno mogla razviti njihova prisnost. Ipak, ne znamo, nismo iznašli da mu je igda pozirala u nekim eksplicitnijim, ma i diskretnim erotskim prizorima, za razliku od kćeri Jelice, koja se u takvim konstelacijama, makar i obazrivim, makar i prigušeno erotskim, s puno mjere i suzdržanosti – našla često i, rekao bih, s neskrivenim zadovoljstvom djevojke i mlade žene, koja uživa u svojoj ljepoti. Ipak, poznato je, da je i majka s kćerima bila vrlo prisna i, svoj svojoj djeci, pouzdana zaštitnica.
Bukovac je svoje prethodne veze ili barem jednu, predbračnu, ozbiljniju vezu, držao po strani od obitelji, čak i od vlastitoga – koliko god je to bilo moguće – pamćenja. Ali, ni nju nije zaboravio kad joj je bila potrebna životna pomoć. Ništa nam o tome ne kazuje ni „Moj život”, njegova djelomično memoarska knjiga. Kad sam se oženio, kao da nam knjiga hoće reći, tad sam se – u pravom smislu – i rodio. Prije supruge Jelice kao da su postojala samo putovanja i – slikarstvo: iz knjige se ukazuje samo mladi Slikar-Putnik.
Kći Jelica kao da je bila tragična iznimka u obitelji. Brak joj nije uspio osigurati sreću kakva je njezina oca pratila cijelog života, a nesretna kob njezinih dviju kćeri bacila je sjenu preko, nekoć, lijepoga lica.
Jeste li u tome velikom poslu uživali ičiju potporu ili ste ovo djelo izgurali kao vuk samotnjak?
Na moju radost, imao sam stalnu potporu meni važnih ljudi i suradnika. Projekt je započeo dok je na čelu Muzeja i galerija Konavala bila Antonia Rusković Radonić, a nastavila se za mandata Ivana Kušelja. To je bila dobra suradnja ljudi odlučnih da izvedu ono što se činilo neizvedivim. Ipak, izdržali smo; sreća je i što su profesionalne suradnice i suradnici poput Ivane Majer, Anabel Zanze, Jelene Beželj, Gorana Vranića i odličnih dizajnera Sanje Bachrach i Marija Krištofića bili ljudi u punoj snazi i, nadam se, zadugo još – u punoj formi. Ja sam knjigu samo napisao. Ali i u onome napisanom svi su moji suradnici. Osim što, gdjekad, ponešto znam napisati – uvijek znam i čuti: upozorenje, važnu napomenu, ispravak „krivog navoda”. Neću zaboraviti ni pomoć Općine Konavle na čelu s gosparom Božom Lasićem. Velika zasluga pripada i više nego kvalificiranim recenzentima Jošku Belamariću i pokojnome Radoslavu Tomiću.
Zna li se kada će biti upriličeno predstavljanje i gdje?
Knjigu planiramo predstaviti – kako i spada – u Cavtatu; u hotelu „Croatia” u petak 4. travnja ove godine. Dobrodošli nam došli!
Foto: Anabel Zanze/DuList